10.9 C
Poreč
Srijeda, 19 veljače, 2020
iVijesti banner
Naslovnica ISTRA Razgovor s gospođom Marijom Nižić Batistić, umirovljenom učiteljicom

Razgovor s gospođom Marijom Nižić Batistić, umirovljenom učiteljicom

Davne 1923. godine na otoku Rabu rodila se Marija Vukušić, udana Nižić Batistić. Nakon završene učiteljske škole u Kastvu najprije službuje kao učiteljica na Rabu, a 1956. godine  seli u Poreču gdje će desetljećima podučavati mlade naraštaje Porečana i Porečanki radeći kao učiteljica razredne nastave u OŠ ,,Bratstvo i Jedinstvo” Poreč.                    

Danas učiteljica Marija broji 97. godina života. No, za učiteljicu Mariju godine nisu problem jer oštrina uma i vedrina duha ista su kao u tinejdžera. Istina, tijelo ne sluša kao u mladosti, ali je zato tu prisutna kćerka Anđelka koja svakodnevno brine o mami.  

Zamolili smo učiteljicu Mariju za kratki intervju na što je umirovljena učiteljica rado pristala. Pročitajte što nam je ispričala jedna od najstarijih (ako ne i najstarija) Porečanka.

 

Gospođa Marija, navršit ćete uskoro 97 godina. Da li se smatrate sretnom osobom?

Da, imala sam dobre roditelje, radila sam posao koji sam voljela i eto…u starosti nisam sama.

 

Sudionik ste prilično duge povijesti. Sve u životu, vjerojatno, nije bilo ni lijepo ni dobro.

Dobro ste to kazali! Drugi svjetski rat…ostavio je na moju obitelj tragične posljedice. Moj stariji brat javio se odmah kao dobrovoljac u partizane. Nas su odmah deportirali u logore.

Po povratku iz radnog logora u Austriji saznala sam da mi je brat poginuo.. Bože, kako sam ga voljela…od sve petero braće nas dvoje bili smo najvezaniji. Od Pape smo oboje naslijedili smisao za humor. U našoj je kući prije toga bilo puno šale i smijeha.

 

Pamtite li neku anegdotu iz toga vremena?

Sjećam se kako je Pape svih nas petero učio plivati. Zavezao je dvije suhe tikve i nas polegao na špag koji ih je vezivao. Oni spretniji su brzo naučili plivati. Ma, naučili smo svi…samo neki su se malo više prevrtali. Ali, tikve su odradile svoje.

 

Vaš brat je narodni heroj Raba? Na mjestu gdje je poginuo podignut mu je spomenik.

Da,i Osnovna škola u Rabu nosila je njegovo ime. Škola „Vladimir Vukušić“. U ovim posljednjim promjenama škola je promijenila  ime. „U životu samo stalna mijena jest“. …ne uvijek i na bolje.

 

Čega se iz bliže povijesti sjećate s radošću?

Rada za udrugu Hrvatska žena. Osnovana je 1993. godine tu u Poreču. Koliko entuzijazma je ugrađeno u sve što smo radili! Izdvojit ću izložbu „Čudesne niti narodnih nošnji Hrvatske“ s 300 eksponata na sva tri kata Muzeja. Prisustvovalo je na otvorenju oko 120 posjetitelja, a kasnije su to razgledala i školska djeca i drugi građani. Bilo je tu i narodnih nošnji iz tada okupiranih krajeva Hrvatske, jer je to bilo u svibnju 1994.godine.

Našim dečkima na ratištu slali smo higijenske i druge potrepštine. Na pakete smo ispisali Matoševe stihove. Da…bilo je to vrijeme entuzijazma i nade.

Još jednu manifestaciju da spomenem. Dječji porečki Karneval u sportskoj dvorani Veli Jože. Surađivali smo sa školama. Očekivali smo oko 800 djece, a pristiglo ih je              dvostruko više. Morali smo otvoriti i druga vrata na ulazu. Skoro  nam je izmaklo kontroli, ali srećom sve je završilo dobro. Službeno se kao početak dječjeg karnevala spominje naredna godine, gdje su drugi bili organizatori. Bilo bi lijepo da se prošlost ne krivotvori…jer, eto svi nosimo dio zasluge što je ta manifestacija pokrenuta i u Poreču i dalje uspješno živi, zahvaljujući drugim Udrugama.

 

Što bi nam još kazali?

Volim kad je lijepo vrijeme i volim kad puše. Kad se zelenilo njiše. A, najdraže mi je kad  dođe moja Fumadurka. Zovem je tako, jer fuma na terasi. Uvijek dođe raspoložena i zagrli me. Nema topline do ljudske. (iV)

 

NAJČITANIJE

Smatrate li da Nivio Stojnić, bez obzira na ispriku, treba nakon seksističko – vulgarnog ispada podnijeti neopozivu ostavku ili smatrate da i dalje može obnašati dužnost načelnika Općine Tar Vabriga?