16.6 C
Poreč
Subota, 6 lipnja, 2020
iVijesti banner
Naslovnica KULTURA Darko Dukovski: Živimo u kulturi nasilja

Darko Dukovski: Živimo u kulturi nasilja

Prenosimo dio članka prof. dr. sc. Darka Dukovskog koji je izašao u Glasu Slavonije 7.9.2019., te refleksiju na isti našeg dr.sc. Mirka Štifanića. Cijeli članak pročitajte OVDJE

Demokracija nije sustav, uređenje ili način ponašanja koji je bogomdan, nego se (a to povijest Europe 20. stoljeća dokazuje) svakodnevno za nju treba izboriti, i to svatko od nas u skladu sa svojim mogućnostima – kaže prof. dr. sc. Darko Dukovski s Filozofskog fakulteta u Rijeci te dodaje:

– Paradoks je u tome što se građani trebaju izboriti za demokratske odnose u borbi i nadzoru nad onima koje su sami na političkim izborima izabrali. Pozicija moći njihovo je iskušenje da ju iskoriste za vlastite probitke ili probitke njima bliskih skupina. “Boljke” od kojih u tom smislu bolujemo nisu ništa drukčije od onih od kojih boluju (više ili manje) sve svjetske demokracije: nepotizam, podobništvo, protekcionizam (sukob interesa), korupcija i sl.

Možemo li govoriti i o nezrelosti društva…?

– Razlike u svjetonazorima u Hrvatskoj nepremostiva su prepreka. Kao društvo nismo sazreli niti smo mogli sazreti jer ni mentalno nismo dobili priliku. Samo postojanje samostalne hrvatske države, koja je rođena i stasavala u ratnim prilikama, trebalo je biti temeljem, uvjetom novog demokratskog ozračja, ali to nije postala zbog brojnih političkih, gospodarskih i društvenih razloga. Da ih sada ne elaboriramo, mislim da je to većini građana poznato. Dakle, nije riječ o tome jesu li Hrvati “demokratski pismeni”, nego jesu li spremni tu demokraciju živjeti. Očito nisu, a dok god se drukčije mišljenje proglašuje i klasificira “nehrvatskim, protuhrvatskim” itd., neće ni biti još neko vrijeme.

Poznavajući političku povijest Europe i EU-a, nikako ne mogu razumjeti što su to “europske vrijednosti”, ako to nisu ujedno općeljudske vrijednosti ili općeljudska prava kao što su tolerancija, empatija, sućut, pravednost, jednakost, sloboda, pravo na različitost i svoje mišljenje, pravo na rad i sl. To su sve tekovine Francuske građanske revolucije. Pa u samom EU-u vidimo primjere nedemokratskog ponašanja pojedinih država članica, pa i same Francuske. Da parafraziram Churchila, jednom je rekao da demokracija nije idealan političko-društveni oblik vlasti, ali je najbolji koji imamo.

Cijeli članak pročitajte OVDJE.

 

Osvrt dr.sc. Mirka Štifanića

RETORIKA DEVEDESETIH

Moja knjiga “Medijsko ratovanje i fašizacija demokracije” predstavlja analizu aktualne političke i društvene klime u Hrvatskoj. Naime, političari “za sebe” i neprofesionalni novinari, koje nazivam “hibridari”, nameću percepciju da su, primjerice, antifašisti, a da je fašizam navodno svuda oko nas – kaže izv. prof. dr. sc. Mirko Štifanić, sociolog i politolog iz Rijeke, autor niza knjiga, istraživač i suradnik u više znanstvenih projekata te dodaje:

– Radi se o “ideološkoj magli” što se širi svakodnevnim hibridnim medijskim ratovanjem u cilju ispiranja mozga građanima i navođenja na krive i opasne zaključke o općoj klimi u RH, a kada je tema odnosi između većine i manjina često se koriste etikete: nacionalizam, klerofašizam, neoustaštvo, neokomunizam… Također, analiziram upozorenje Winstona Churchilla (svoja predviđanja Winston Churchill izrazio je ovako: The Fascists of the Future will be the Anti-Fascists. Potvrđuje li sadašnjost da je bio dobar futurolog?), da će se fašisti budućnosti nazivati antifašistima te koliko tome pridonose hibridari i, prije svega, lokalni političari te “etnovođe”.

KRIVA PERCEPCIJA

Kad smo kod pojma fašizacije, taj se termin u medijima koristi svako malo, čim se dogodi neki incident (napose napad na srpsku manjinu), u smislu da se veže uz hrvatsku kao državu i hrvatsko društvo. Vaš komentar?

– Otkada Sunce grije ljude na Zemlji bilo je nerazumnih i agresivnih pojedinaca. Oni su odlučivali u ime grupe, plemena, naroda, ili nacije kojoj pripadaju. Agresivno ponašanje vrhunac doživljava u 20. stoljeću, i to u tzv. lijevim i desnim diktaturama. Poseban je naglasak na analizi stanja 90-ih godina 20. stoljeća koje je obilježio Miloševićev srbijanski fašizam, a četništvo je bilo jedan njegov integralni dio.

Napadi su se, nažalost, dogodili na pojedince, iz određenih razloga i povoda, a predstavljaju se kao napadi na “manjinu” te se nastoji optužiti čitava Hrvatska. Nažalost, u tome prednjače političari susjedne zemlje. Nameće se zaključak da nije problem što se u Srbiji ne priznaje da je za najviše zla drugima, ali i svome narodu, odgovoran Miloševićev fašizam i njegove frakcije koje su formirane i djelovale u Hrvatskoj, nego da političkim i medijskim ratovanjem takvu kulturu neizravno potiču “etničke vođe”, valjda s ciljem da se ona nametne tzv. običnim građanima i drži ih u “corpus separatumu” i od njih dobivaju glasovi, a možda i da posluže kao podrška za neke nove “antifašističke” ratove.

Osim toga, poseban naglasak u mojoj knjizi odnosi se na analizu stanja i odnosa u dvjema lokalnim sredinama: Istarskoj županiji i Gradu Rijeci, i njihovi odnosi prema središnjoj vlasti koji su nerijetko neprimjereni, pa dijelom i neprijateljski. U vezi toga ističe se zaključak da se bez dogovora i kompromisa društvo ne može održati te postavlja pitanje – je li to cilj političara, ili nešto drugo?

Zašto ne samo Pupovac, nego i neki drugi, ne samo iz SDSS-a, nego i iz udruga civilnog društva, sustavno pokušavaju RH prikazati kao netolerantnu zemlju, a pojedinačne incidente staviti u širi kontekst nesnošljivosti i nacionalizma? U čijem je to interesu?

– Temelj takvog ponašanja je, primjerice, u viđenju i odnosu prema Domovinskom ratu. Naime, na rečenicu novinara Roberta Franka “Hrvatska percepcija Domovinskog rata vrlo je jednostavna – Srbi su nas napali, mi smo se branili i obranili”, Pupovac, s očito neizbježnim, ciničnim smiješkom, kaže: “Ha, ha, ha… Nije to samo jednostavna, nego i jednostrana percepcija, jer ne prikazuje stvari onakvima kakve su doista bile. U tom je narativu sve krajnje pojednostavljeno i ne poštuju se činjenice koje su meni i drugima itekako poznate… Kao osviješteni čovjek koji zna mnogo o tome što se tijekom tog vremena događalo u političkoj i ratnoj sferi na prostoru bivše Jugoslavije i u hrvatsko-srpskim odnosima, koji zna kako se razvijao narativ o Domovinskom ratu i agresiji, naravno da ne mogu slijediti pojednostavljenu, službenu ideologiju o tome. To je nerealno. Čak i da nisam Srbin, kao osviješteni intelektualac ne bih mogao prihvatiti tu priču koja je stvorena kao opijum za narod”.

Iz pojedinih krugova naglašava se i fenomen tzv. ustašizacije?

– Postoje zluradi političari kojima je najvažnije da opet budu izabrani. Oni potiču podjele, mržnju i druge negativne osjećaje. Njih ima i u tzv. ljevici i desnici te kod “etnovođa”. Oni žive od negativnih čovjekovih emocija i trude se poticati takvo viđenje stvarnosti u kojoj će oni biti jedini arbitri. Naime, kao da se želi negirati istina o fašističkom pohodu na Hrvatsku kad su tenkovi rušili i ubijali, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Bosni i Hercegovini, Kosovu, pa i u Sloveniji. Drugim riječima, kod građana se ne potiče evolucija svijesti, nego očekuju već viđeno, ponavljaju neistine i laži te potiču već viđene ideologizirane reakcije ljudi, odnosno iskrivljeno shvaćanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Cilj je ljude držati u stanju u kojem nisu sposobni oblikovati svoje mišljenje, a komunicirati mogu samo s onima koji misle kao i oni te slušati “etnovođe”. Radi se o manipulaciji s navodno lijevom ideologijom i etnomitologijom, što političarima omogućuje dolazak na vlast i nezaslužene povlastice. To, međutim, mogu biti preduvjeti za radikaliziranje pojedinaca i/ili grupa, ali i mogućnost izazivanja sukoba, pa i ratova.

ETNOHISTERIJA

Ako Hrvatsku usporedimo sa svijetom (Njemačka, Nizozemska, Švedska, Francuska…), tamo je daleko više netolerancije i rasizma nego u Hrvatskoj. Kako to komentirate?

– Kada slušaju neprimjerene izjave političara koji suvremenu Hrvatsku etiketiraju kao “destabilizirajući faktor na području bivše države”, ili potpuno neprimjerenu tezu o tome da ih današnja Hrvatska podsjeća na NDH, građani RH, bez obzira na to jesu li etnički Hrvati i etnički Srbi, mogu se osjećati kao da se opet čuje retorika koja sliči onoj iz ranih devedesetih prošloga stoljeća. Međutim, ako pratimo stanje u gotovo svim zemljama članicama EU-a, Hrvatska nije nikakva posebna zemlja-slučaj, a još se manje u njoj ponavlja fašizam prema modelu iz prošloga stoljeća. Objektivno i realno gledajući, većina građana RH je tolerantna i prijateljski raspoložena prema etničkim skupinama, odnosno pripadnicima nacionalnih manjina, kao i prema strancima.

Nažalost, ima i pojava nasilja prema pripadnicima manjina što treba (o)suditi, ali bi političarima i novinarima koji neizravno ili izravno potiču podjele, etničku distancu i mržnju, trebalo dati “žuti” ili “crveni karton”. Naime, svaka etnohisterija s bilo koje strane samo dalje generira nove napetosti, sukobe ili napade. Jadno je ako u tome sudjeluju političari ili novinari.

 

Izvor: glas-slavonije.hr

 

NAJČITANIJE