Lažni političari i novinari u službi novog fašizma/ Piše prof.dr.sc. Mirko Štifanić

Nije dostatno emancipirati se od fašizma i shvatiti njegove ideje, ideologije, politike, odnosno prakse što su bile na djelu u prošlosti. Problem je prepoznati novi fašizam. Njega, naime, potiču lažni političari i novinari. Novi fašizam ne bi prepoznala ni Hannah Arendt koja je napisala najbolje djelo o totalitarizmu i fašizmu u 20.stoljeću, tj. o starom fašizmu. O čemu se radi?

Fake novinari građane informiraju, odnosno dezinformiraju, na način da svu pažnju usmjere prepoznavanju opasnosti od starog modela fašizma. Kao da im je cilj da građani ne primijete ponašanje koje se može označiti kao novi model fašizma. Jer, osim isticanja prijetnje u obliku ponavljanja starog modela fašizma, aktualno djelovanje fake novinara, svjesno ili nesvjesno, kao da je u funkciji uspona fake političara koji se ponašaju kao nedodirljive vođe i skriveni ideolozi novog fašizma.

Problem je kada bez zadrške prenose jasne poruke fake političara koji građane uvjeravaju da ih brane od, primjerice, neoustaštva ili neokomunizma, maćehinske vlasti, neprijatelja, a neizravno zagovaraju realizaciju društva na čijem se čelu nalazi jedna, dvije, ili tri osobe iz vrha političke stranke.

Drugo, za sebe nastoje imati što šire ovlasti, a pod izgovorom da se bore za decentralizaciju, bore se za neograničene ovlasti.

Radi se o modelu vladavine fake političkih vrhuški bez sudjelovanja građana u donošenju odluka koje se odnose na njih. To je model demokracije fake političara koja sve više poprima obilježja kvazi demokracije ili novog fašizma.

Fake mediji nerijetko im ”drže ljestve“ u krađi demokracije od građana koje su sveli na davatelje glasova na izborima, što političarima služi za ”legalno i legitimno“ penjanje do vrha vrhova stranke lokalne (ili nacionalne) zajednice.

Fake novinari s takvima objavljuju velike intervjue. Uz tekst stavljaju velike slike u bojama. Jednom su to njihova nasmijana lica, drugi puta zabrinuta lica kao dokaz navodne brige za dobrobit građana.

U biti, fake političare prikazuju kao neupitne autoritete. To kod građana može poticati osjećaj samoprijezira te osjećaj manje vrijednosti te poštovanje autoriteta koji to u biti nisu.

Na čelu takve lokalne ili nacionalne zajednice je stranačka elita koja o svemu odlučuje bez konzultiranja građana.

Građani, pak, i njihova djeca, su sigurni ako se ”utope” u poslušnu masu te ako su spremni zaokruživati imena svojih ”vođa“ i javno pokazivati divljenje tim fake političarima koji ih ne poštuju kao ljude ravne sebi.

Fake medijsko djelovanje sastoji se u stvaranju privida demokratskog obnašanja fake vlasti. Na nacionalnoj razini jedna varijanta je kada lijevi fake novinari hvale tzv. lijevu vlast, a tzv. desni tzv. desnu vlast.

Istarski fake novinari regionalnu vlast predstavljaju kao „lijevo-liberalnu“. U takvim uvjetima građani Istre su u sve većem opsegu slobodni koliko i zatvorenik u zatvoru.

U zbilji svaki oblik fake medijskog djelovanja u funkciji je novog, odnosno fake modela društva i fake odnosno skrivenog, novog fašizma. Zajedničko im je obilježje poticanje ideologije i politike – ” ili mi ili oni”.

Ako političar svoju kampanju svodi na borbu “nas protiv njih“, on može glumiti da je za politički i medijski pluralizam, ljudska i manjinska prava, ali način obnašanja vlasti se praktično ne može razlikovati od nekadašnjih ”vođa“. Tada se radi o nedemokratskom režimu koji se može nazvati fake ili – novi fašizam.

Problem postaje velik ako je lažnom medijskom djelovanju podložno mnogo građana, jer oni mogu odlučujuće utjecati na uspon novog fašizma, iako je to protivno njihovim interesima.

Političari kojima je cilj da uz podršku novinara uspiju ovladati mišljenjem građana te potaknuti i osnažiti ”mi“ osjećaj i usmjeravaju ”nas“ protiv ”njih“ su lažni (fake) političari. Njihovo ponašanje je naizgled demokratsko, a u biti suprotstavljeno je stvarnoj demokraciji u kojoj se građani poštuju kao ljudi.

To je upozoravajući znak da rade na usponu skrivenog fašizma koji može biti početak – stvarnog odnosno novog fašizma?

prof.dr.sc. Mirko Štifanić