13.9 C
Porec
Ponedjeljak, studeni 18, 2019
iVijesti banner
Naslovnica GRAĐANI PIŠU Nadziranje ustanova/ Piše Robi Selan

Nadziranje ustanova/ Piše Robi Selan

Sudjelovao sam na konferenciji iza novinare koju je održala udruga osoba s mentalnim poteškoćama. Da bi ocrtao odnos prema takvim osobama predsjednik udruge osvrnuo se na posjet međunarodnog povjerenstva za osobe s mentalnim poteškoćama 2010. godine. U nekim ustanovama zatekli su štićenike vezane za radijatore , po dvanaestero štićenika u jednoj sobi i druge slične strahote.

„Kad jednom uđeš, više nikad ne izađeš“, rekao je jedan od štićenika posjetiteljima.

Stanje se od tada popravilo, spomenuta konferencija, primejrice, održana je na temu zapošljavanja takvih osoba i njihovog uklapanja u zajednicu. Ipak, i dalje se naginje tome da ih se zatvori u neku ustanovu i to, kako je rekao jedan njihov predstavnik, negdje u nekoj šumi.

To što je rečeno za ovakve građene vrijedi i za sve ostale kada se nađu u šakama neke ustanove u kojoj ovise o volji onih kojima je dano da njome upravljaju. A te ustanove mogu biti bolnice, zatvori, vojarne, internati, domovi za maloljetnike, domovi za starije, škole, pa i vrtići. Logore, valjda, ne treba ni spominjati.

Ljudi koji rade ili službuju takvim ustanovama nalaze su položaju da nesmetano iskazuju dvije ljudske osobine: sklonost liniji najmanjeg otpora i iživljavanje na slabijemu – sadizam.

Ljudska bića će kao i sva ostala živa bića štedjeti energiju ako je to ikako moguće. Životinja luta dok ne nađe hranu, a onda će, ako može, odmarati i drijemati dok ponovo na ogladni. Zašto bi se kuhar ili kuharica u nekoj, na primjer, bolnici trudili skuhati dobar obrok pacijentima kad oni moraju pojesti ono što dobiju na stol ili će ostati gladni? Zato što je savjesne osobe i vole svoj posao? Da, ima i takvih, ali tko nam jamči da se na tom mjestu neće naći netko tko će posegnuti za nečim što se brzo sprema i ne prlja puno lonaca i tanjura, a pacijentima kako bude?

Ruku pod ruku s tom sklonošću ide sklonost iživljavanju i mučenju. Kome da se požali starac ili starica u domu ako ga njegovateljica pljusne ili udar? Mnogima se ta moć nad ljudima osladi. Prema nekim istraživanjima trideset posto ljudi mučit će druge ljude ako dospiju u okolnosti koje im to omogućavaju.

Osobno imam, kao i mnogi drugi, takva iskustva iz škole, više iz osnovne nego i srednje. Bilo je nastavnika koji su pljuskali, čvrgali, ismijavali i na razne načine ponižavali djecu. Od nas se očekivalo da zauzmemo stav da smo to nečim zaslužili. Žalbe roditeljima rijetko bi dale ploda je učitelji su uvijek tukli djecu, učitelji moraju održavati red i, eto, barem nema šibanje i klečanja na kukuruzu kao kad su oni išli u školu.

Stvari o kojima govorim događale su se sedamdesetih i osamdesetih godina. Devedesetih su se počele mijenjati: tata zlostavljanog učenika, obični i sam nekada zlostavljani učenik, došao bi u školu i učiteljicu ili učitelja upitao za zdravlje. Odnos prema djeci postao je s vremenom znatno sofisticiraniji, diplomirani pedagozi sve više opravdavaju svoje zvanje.

Možda se promjene najbolje vide u zatvorima: nema više splačina za hranu, nema da te zatvorski čuvar isprebija jer je ustao na lijevu nogu, nema bacanja u samicu samo tako. O svemu se pišu izvještaji, o svakom se incidentu povede istraga koja nije samo puka formalnost. (Da se razumijemo: zatvor je i dalje zatvor.)

Jedino rješenje za takve ustanove u kojima jedni ovise o drugima, a svi preostali ne mare ni za jedne, ni za druge leži u tome da ovi preostali stvore mehanizam koji će spriječiti iživljavanje onih koji imaju moć. Inspekcije su, ruku na srce, puka formalnost za umirivanje savjkesti jer o njihovom se dolasku pronese glas ili jednostavno bude dojavljeno da dolaze, pa se pred inspektorima mogu pojaviti blistava Potemkinova sela, a kada odu štićenici će to remećenje blažene rutine platiti s kamatama. Ono što bi malo smisla je povjerenstvo ili neko drugo ovlašteno tijelo koje će neprestano i nenajavljeno, nasumičnim izborom dolaziti u ustanove i kontrolirati ih te po potrebi obavijesti policiju i, još važnije, javnost.

Ni tada ne bi nastao raj na zemlji jer bi i za takva tijela vrijediti ljudska sklonost kretanja putem najmanjeg otpora i pokazivanja moći, ali u ovom nesavršenom svijetu klin se izbija klinom.

(Robi Selan)

NAJČITANIJE

- Advertisement -