Najluđa partija briškule ikad! Piše Otac Manus

Igrao je briškulu za stolom preko kojeg se prostirao bijeli stolnjak s iscrtanim cvjetovima maka, svjetlucav kao da je oprašen nekim čarobnim prahom.

Oslanjao je desni lakat na stol, lickao suhe usne piljeći u karte što ih je držao u ruci i promišljao koju će baciti. Ipak, mozak mu nije najbolje radio zbog previše igranja ove opojne igre. Zablokirao je i zastao u istom položaju. Niz čelo mu se spustila kap znoja, iako u prostoriji nije bilo vruće. Ruka u kojoj je držao karte mu je podrhtavala i plavila, iako nije bilo ni hladno. Jezik mu je trnuo i nekontrolirano plesao unutar usne šupljine, a noga mu je podrhtavala. Osjećao je kako mu crvena krvna zrnca ušmrkuju ona bijela kao da su ovisna o njima, no to ga nije previše brinulo jer mu je, ionako, liječnik rekao da ima previše bijelih zrnaca u krvi.

Nakon pola sata ronjena u iluzijama koje je njegov um nekontrolirano proizvodio, mozak mu se odblokira. Uzdigne pogled iznad karata i uoči da za suprotnom stranom stola nema baš nikoga. Shvativši da je cijelu noć igrao briškulu sam sa sobom, tresne si šamar. Ustane i pogleda u sat. Začuđeno otvori usta zapazivši da je pet minuta do šest sati, a morao se probuditi rano kako bi obavio jednu važnu građansku dužnost.

Dok se vukao do spavaće sobe, nekako je uspio uključiti jedan mali komad mozga iscrpljenog od briškule i promislio njime koliko je to bilo moguće. Shvatio je da neće puno slagati ukoliko sutra kaže da je večer prije igrao briškulu, a pritom prešuti da ju je igrao sam sa sobom i prešuti razlog koji ga je naveo da je igra sam sa sobom.

Legao je u krevet i pustio si s mobitela pjesmu od Joleta ”Nosi mi se bijela boja”, ali ju je pjevušio malčice drukčijim riječima.

Otac Manus