10 C
Porec
Ponedjeljak, studeni 18, 2019
iVijesti banner
Naslovnica KOLUMNE Piše Ante Cukrov: Putovanje s razlogom 2. dio

Piše Ante Cukrov: Putovanje s razlogom 2. dio

U prošlom tekstu istog naslova nastojao sam dati kratki opis nastanka i osnovnih karakteristika Sankt Peterburga, jedne od najmlađih nekadašnjih svjetskih prijestolnica, nastanku dvaju ruskih fenomena – nečeg što zovemo peterburškom kulturom koja će u tolikoj mjeri utjecati na Peterburžane da se može slobodno govoriti o peterburškoj naciji kao posebnom nacionalno-kulturnom fenomenu suvremene Rusije. Nadam se da ovaj zaključak ne će povrijediti prijatelje u Moskvi a ni ostale Ruse širom beskrajno velike Rusije.

Želi li čovjek nešto reći ili napisati, podijeliti vlastita viđenja Sankt Peterburga, osebujne sjeverne ljepotice, sjeverne prijestolnice, kako joj tepaju sami Peterburžani, svakako jednog od najljepših gradova svijeta, nađe se pred zidom:  o čemu pisati. 

Kako, zar se nakon posjeta Sankt Peterburgu nema o čemu pisati? 

Naprotiv. Problem je druge prirode: od kuda početi i što unijeti a što, nažalost, ispustiti jer je bogatstvo ogromno a sve ne stane u jedan kraći prikaz.

 Mladi je to grad pa nekakvih srednjevjekovnih burgova ili renesansnih palača nema. Strogo planski je građen pa su sve ulice ravne. Na ravnom je pa nema ni brežuljaka ni nekakvih uzvisina. No treba se prisjetiti da je grad nekadašnja, od 1712. prijestolnica jedne od najvećih svjetskih sila. Pri tom ne mislim samo na vojnu silu već silu duha. Stoga je to grad umjetnosti, dvoraca, katedrala, parkova, teatara, koncertnih dvorana…; arhitekata, graditelja, slikara, kipara, književnika, glazbenika… Smješten na ušću nevelike Neve s odvojcima Mojkom i Fontankom, koje zovu rijekama, ispresijecan brojnim kanalima grad je mostova skladno uklopljenih u ukupnu urbanu strukturu. Gdje god se okreneš, bilo da je riječ o ulici, dvorcu, crkvi, mostu…  naiđeš na ljepotu. U tome je problem.

Ipak, počet ću s Ermitažom

U današnjim službenim papirima Ermitaža stoji da je to državni umjetnički i kulturno-povijesni muzej, jedan od najvećih u svijetu. 

To je točno ali ipak ne tako jednostavno. 

Zanimljiva je priča njegovog postanka. Dakako, vezana je uz Petra I. premda ne izravno. Petar se  nakon odluke iz 1703. o izgradnji nove prijestolnice, odrekavši se raskoši Kremlja s tada nevjenčanom Katarinom (vjenčat će se kasnije), inače nepismenom kćerkom estonske seljanke,  koja će nakon njegove smrti postati caricom (premda nepismena), seli u neizgrađeni Petrograd. Živi skromno u seoskoj brvnari kao običan pučanin ne libeći se ni fizičkih poslova. Zaokupljen je širenjem carstva i njegovom europeizacijom pa je i ratnik i radnik, mornar i baštovan, sve… Gradi se najprije nekakvo zdanje na Zečjem otoku, ne brvnara već Petropavlovska tvrđava gdje će biti i pokopan nakon smrti 1725., ali poneki objekt i na kopnu. Nastavljajući posao oca, drugačije pak misli kćerka mu, carica Elizabeta Petrovna (1741.-1762.) koju godinu kasnije (nemojmo ulaziti  u probleme prijestolja, prezamršeno je), koja je podanicima ostala u vrlo lijepoj uspomeni (za njezine vladavine ni jedna osoba nije osuđena na smrt ni smaknuta, što je inače bila redovna praksa svih pa i Petra). Poželjela se raskoši i naredila izgradnju posebne carske palače. Doveden je ponajbolji arhitekt vremena, Talijan Bartolomeo Francesco Rastrelli koji se ozbiljno prihvatio posla. Kako novca nije manjkalo talijanska se fantazija razmahala i polako na lijevoj obali Neve niče novi dvorac u stilu baroka bolje reći rokokoa s prijelazom u klasicizam (1754.-1762.). Elizabeta se, nažalost, oprostila sa svijetom prije nego li je Zimski dvoracЗимнний дворец završen. Rastrelli će ga okončati pod palicom nove gospodarice, Katarine II, Velike.  Velebno je to zdanje: pravokutnog je oblika s unutarnjim dvorištem, 150 m u dužinu, 125 u širinu, s preko 1000 prostorija, što ogromnih dvorana namijenjenih carskom ceremonijalu, što soba za carsku porodicu, njihovu plemićku svitu i dvorjanike, što za poslugu. S ogromnim Dvorskim trgom (Дворская площадь) ispred južne fasade, sjeverna je na obali Neve, nasuprot južnoj zgrade Admiraliteta. Sve na jednom mjestu.

I tu počinje priča o Ermitažu-muzeju. 

Naime, Katarina II, inače Njemica koja je prešla na pravoslavlje, u Berlinu je 1764. godine kupila kolekciju od čak 225 umjetničkih slika, uglavnom majstora holandske i flamanske škole, razmjestivši ih po dvoranama Zimskog dvorca nazvavši taj dio ERMITAŽ (od francuske riječi hermitage-mjesto osame, samoće). Kako je očigledno prostor Dvorca bio pretijesan gradi se tzv. Mali Ermitaž (1764.-1776.).  Kupovanje umjetnina, ali i značajnih knjiga (biblioteka Voltaire-a), skulptura, crteža, gravura, antičkih spomenika i sličnih vrijednosti se nastavlja tako da je zbirka u samo 10 godina narasla na čak 2080 primjeraka velike vrijednosti. Prostor je postao premalen pa se gradi tzv. Veliki ili Stari Ermitaž (1771./87.) a zajedno s njim i tzv. Ermitažni teatar, ljupki teatar s 300-njak mjesta, pravi dragulj. Početkom XIX. stoljeća počeli su se skupljati i brojni arheološki artefakti što je zahtijevalo dodatni prostor. Uz to 1837. izbio je veliki požar koji je uništio originalna zdanja i Rastrellia i drugih arhitekata. Krenula je restauracija izgorenog i nova gradnja, tzv. Novog Ermitaža (1839./52.). Sva su zdanja međusobno vrlo uspješno spojena raznim hodnicima i stepenica kako bi činila jedinstvenu cjelinu. Cijeli ovaj ogroman prostor postao je jedinstvenim muzejom. Dakako, privatna, carska, kolekcija, nedostupna je javnosti sve do kraja XIX. stoljeća unatoč velikim naporima i traženjima petrogradske inteligencije i kulturne javnosti. Jer Ermitaž, unatoč nedostupnosti širem građanstvu, igra ogromnu ulogu u razvoju kulture i umjetnosti u Peterburgu: prikupljena kolekcija se ne samo gleda već i izučava, održava, restaurira, o djelima se piše… Zbirka je peterburška svojina unatoč formalnom privatnom.

A onda dolazi 1917. Najprije veljača i Sovjeti radničkih i vojničkih deputata. I Kerenski. Ne na ulici, u Tavričenskom dvorcu. Udobnije je. Na ulici su demonstracije a i hladno je. Nikolaj II. odstupa, zamjenjuje ga brat Mihajlo II. Ali tek za jedan dan. Kerenski u Zimski. Kako se snaći u toj raskoši? S krstarice „Aurore“ 25. listopada 1917. ispaljen je hitac na Zimski dvorac koji će naznačiti novo vrijeme. Evo Lenjina i Revolucije.  Ispaljeni su hici na jednu od najvećih svjetskih zbirki umjetnina i duhovnog bogatstva !?. Mislite da Lenjin nastupa iz nekakve seoske brvnare po uzoru na Petra Velikog? Ni slučajno. Zauzeli revolucionari obližnji dvorac Smoljni, svega nekoliko stotina metara uzvodno Nevom od Zimskog dvorca. Kako je prošla kuća Romanovih, Nikolaj i Mihajlo, ne ćemo ponavljati. No u cijelom tom vrtlogu našlo se razumnog i smirenog svijeta: ukupna je zbirka Ermitaža navrijeme evakuirana u Moskvu i, srećom, sačuvana, da bi se vratila u Petrograd 1920. godine. (Petrograd će nakon Lenjinove smrti 1924. promijeniti ime u Lenjingrad.) Sada kao nacionalizirano, opće narodno dobro. Obogaćena je usput mnogim nacionaliziranim ili poklonjenim i „poklonjenim“ umjetninama privatnih zbirki petrogradskog plemstva. Obogaćivanje kolekcije i kupovanje novih umjetnina nastavlja se i u vrijeme tvrde revolucionarne vlasti. 

Bez obzira na sporazume i dogovore o nenapadanju, Hitler će ipak  22. lipnja ’41. pokrenuti operaciju Barbarossa, ofanzivu na SSSR. Lenjingradu je, a time i Ermitažu zaprijetila smrtna opasnost. I opet se našlo smirenih i razumnih: zbirka je ponovno evakuirana, ovaj puta dalje, u Sverdlovsk na dalekom Uralu dok u samom Lenjingradu ostaje znanstvena i muzejska ekipa unatoč svim problemima koje je izazvala 28-mjesečna blokada iza koje je ostalo oko milijun mrtvih Lenjigrađana od kojih je samo na Piskarevskom groblju, u masovnim grobnicama, pokopano njih više od 450.000. Toliko o žrtvi Petrograda u vrijeme velike blokade i Hitlerovom nastavku politike Drang nach Osten.

Današnji Ermitaž raspolaže zbirkama: prethistorije, antike, kulture Istoka, Egipta, ruske kulture čak od 9. stoljeća s posebnom zbirkom umjetnina vezanih uz Domovinski rat 1812., numizmatike, zapadnoeuropske kulture (Italije, Francuske, Španjolske, Njemačke, Holandije); galerije s djelima Leonarda, Rafaela, Tiziana, Giorgionea, Velasqueza, Murilla, El Greca, Rubensa, van Dijka, Rembrandta, Holbeina, Cranacha, Delacroixa, Renoira, Degasa, Picassa, Matissa, van Gogha, Gaugaina, Kandinskog, Maleviča…skulpturama Michelangela, Rodina… I tako više od 3 milijuna izložaka među kojima čak i nekih naših glagoljaških isprava! 

Sve je to složeno unutar 350 većih i manjih dvorana (znanstveni je dio smješten u zdanjima nasuprot, na istom, Dvorskom  trgu). Za obilazak svega treba vrijeme. A to vrijeme pokloni Ermitažu godišnje njih preko 5 milijuna.  Uz cijenu od nekakvih 700 rubalja! I nije neka cijena. Tek otprilike 80-ak kuna. Za Ermitaž! Ali je godišnje ipak nekakvih 50-ak milijuna. Ne rubalja, EURA.

U Rusiji sve veliko!

 

Na istom mjestu opisati i druge znamenitosti Peterburga vrlo je teško: zahtijeva puuuno prostora. Stoga u idućim nastavcima o Mariiskom i Ermitažnom teatru, Filharmoniji, Isakijevskom i Hramu Uskrsnuća Kristova te posebno o Carskom selu, ljetnoj carskoj rezidenciji u obližnjem Puškinu.

 

Što se fotografija tiče… Fotografije su vlastite, osim onih snimljenih iz ptičje perspektive – nemamo ni helikoptera ni dronova ni potrebnih dozvola. Vrlo je teško u ustanovama poput Ermitaža postići da u dvorani nema posjetilaca. Problem je kod fotografija umjetničkih djela. Snimanje je dozvoljeno ali bez blica. A to o onda iziskuje posebnu opremu, osjetljivije objektive, stative i apsolutni mir što je u muzejima poput Ermitaža nemoguća misija: protok posjetilaca je ogroman. Neka su djela i visoko postavljena a nitko ne će postavljati posebne skele da bi ih snimio. U velikim dvorana postavljene su i klupe za posjetioce. Svi smo mi obični posjetioci od kojih se očekuje disciplina i poštivanje reda ustanove. Približavanje izlošcima je strogo ograničeno. A zbog velikog protoka posjetilaca većini umjetničkih slika nemoguće se približiti na udaljenost potrebnu za dobru fotografiju. K tome, za sve je potrebno još i dodatno vrijeme.

Prvi dio o putovanju u divnu Rusiju možete pročitati OVDJE

NAJČITANIJE

- Advertisement -