16.4 C
Poreč
Nedjelja, 7 lipnja, 2020
iVijesti banner
Naslovnica HRVATSKA Piše Ante Cukrov: Uz godišnjicu Londonskog ugovora

Piše Ante Cukrov: Uz godišnjicu Londonskog ugovora

Dvojni ugovor o međusobnoj vojno-obrambenoj suradnji između Njemačke i Austro-Ugarske potpisan je 1879. godine. Ovom će se Ugovoru 1882. priključiti Italija stvorivši tako Trojni savez poznatiji pod pojmom Centralne sile. Nasuprot ovom savezu, počevši od 1891. Velika Britanija, Rusija i Francuska konačno 1907. osnivaju Srdačni savez (Entante cordiale) koji će ostati u povijesti zapamćen kao Antanta.

Premda članica Trojnog saveza Italija je  početkom rata izdala svoje saveznike proglašavajući neutralnost i nije ušla u rat u ljeto 1914. godine pravdajući se da nije riječ o obrani već o napadu. Nije, međutim, zaboravila postaviti svojoj saveznici Austriji pitanje koje će teritorije na Jadranu i Tirolu Austrija biti voljna prepustiti Italiji za njezine eventualne usluge u ratu na strani saveznika.

Bila je uvjerena  da je rat konačna prilika za ostvarenje vlastitih teritorijalnih pretenzija još od vremena pada Mletačke republike 1797. godine i tzv. Ausonije od Malte do Brennera i od Nice do Boke kotorske iz 1818. odnosno generala Saluzzija iz 1845. Ostala je neutralna trgujući svojom neutralnošću, bolje reći ucjenjujući, nudeći svoje vojne usluge, kako dojučerašnjim saveznicima iz Trojnog saveza tako i dosadašnjim protivnicima iz Antante, Engleskoj, Francuskoj i Rusiji.

Kako su ratne operacije na svim bojištima došle u pat poziciju, Antanta čini pritisak na Italiju da se uključi u rat na njihovoj strani, vjerujući da će im ulazak novih svježih snaga donijeti prednost. Austrija pak nastoji osigurati barem neutralnost Italije kako bi imala osigurana leđa u ratu protiv Rusije. Stoga oba zaraćena bloka vode intenzivne tajne pregovore oko ulaska Italije u rat. Za svoje buduće žrtve Italija je tražila visoku cijenu, isključivo u obliku teritorijalnih proširenja nakon rata, a koja se sada kreću u značajno širim granicama od zamišljene Ausonije.

Nakon niza pregovora 26. travnja 1915. talijanski veleposlanik u Londonu, markiz Imperiali, po naređenju ministra vanjskih poslova Giorgia Sidney Sonnina, bez znanja nacionalnog parlamenta, ali uz znanje predsjednika vlade, inače ratnog huškača, Antonia Salandre i kralja Vittoria Emanuela III., potpisao je u Londonu tajni ugovor po kojem se Italija obvezuje ući u rat na strani sila Antante mjesec dana nakon potpisivanja Ugovora. Za uzvrat će Antanta nakon rata Italiji osigurati velik dio teritorija kojeg ova svojata. U ime Antante Ugovor su potpisali britanski ministar vanjskih poslova Edward Grey, koji je ujedno i glavni pregovarač, francuski veleposlanik u Londonu Pierre-Paul Cambon te ruski izaslanik grof Aleksandar Benckendorf.

Londonski ugovor (potpisan kao memorandum kako bi se izbjegla njegova ratifikacija u parlamentima) određuje da će poslije rata ugovorom o miru Italija dobiti Trentino, cisalpinski Tirol (današnja granica na Brenneru), Trst, grofoviju Goricu i Gradišku, Istru do Kvarnera uključujući Volosko, ali ne i Rijeku koja ostaje unutar Hrvatske te otoke Cres i Lošinj s njihovim arhipelagom. Italiji treba, nadalje, pripasti Dalmacija od Tribnja pod Velebitom i Lisarice u kninskom zaleđu na granici Like s Bosnom, i otuda razvodnicom voda rijeka Krke i Cetine na more do rta Planka (na suvremenim kartama rt Ploča) između Rogoznice na zapadu i Trogira na istoku, uključujući sve dalmatinske otoke, od Silbe na jug, osim splitskih (Veli i Mali Drvenik, Čiovo, Šolta i Brač). Prostor Dalmacije od Planke do Pelješca treba se neutralizirati.

Svjesna da se za ovakvu granicu ne može pozivati na etnički princip, Italija granicu opravdava neophodnošću vlastite strateške sigurnosti. Budućoj Hrvatskoj, ako će se uspostaviti nakon rata, pripast će primorje od Voloskog do Tribnja u Podvelebitskom kanalu s Rijekom, Novim, Senjom, Karlobagom i unutarnjim nizom otoka. Dakako, o strateškoj sigurnosti eventualne nove Hrvatske nema govora. Srednji i južni Jadran, koji zanima Srbiju i Crnu Goru, od rta Planka do albanske luke Drač, dodijelit će se tim zemljama te albansku luku Valonu, protektorat nad Albanijom suverenitet na Rodosom i otocima Dodekaneza te južna Anadolija (južni dio Male Azije).

Teritorijalni zahtjevi Italije bili su Ugovorom uglavnom zadovoljeni. No, sam Ugovor kao i njegova tajna forma, u međunarodnim je okvirima rijedak primjer nezajažljivosti, bezobrazluka i neosnovane bahatosti jedne zemlje u posezanju za teritorijem drugih naroda s jedne strane, a s druge, rijedak primjer beskrupuloznosti velikih sila, Francuske, Rusije i posebno Velike Britanije i njezinog ministra vanjskih poslova Edwarda Greya, u podjeli tuđih teritorija i naroda, a da te narode nitko nije pitao.

Takozvani veliki bili su i više nego dobre ruke kad se radilo o teritorijima za koje nisu bili izravno zainteresirani. O besramnoj igri Antante najbolje govori njen odnos prema narodima Austro-Ugarske, ali i cijele jugoistočne Europe i narodima koji vjekovima žive na tom ozemlju, posebno činjenica o ustupanju teritorija Srbiji.

Naime, kako su pregovori bili tajni Srbija na istim nije sudjelovala. Budući Antanta želi na svoju stranu pridobiti i Bugarsku platila bi joj dijelom Makedonije koja je nakon Balkanskih ratova u vlasti Srbije. Stoga engleski ministar Edward Grey pismom obavještava Nikolu Pašića predlažući mu da teritorij istočne Makedonije prepusti Bugarskoj, a za uzvrat će joj Antanta prepustiti Banat, Bačku, Baranju, Slavoniju, Srijem sa Zemunom, cjelokupnu Bosnu i Hercegovinu te Dalmaciju od rta Planka (rt Ploča) na jug s unutarnjim otocima koji nisu dodijeljeni Italiji. Usput ističe kako Ujedinjeno kraljevstvo ne želi ujedinjenje južnoslavenskih naroda u Austro-Ugarskoj sa Srbijom već proširenje Kraljevine Srbije u veliku Srbiju.

Rapalski ugovor iz 1920. sankcionirao je Londonski ali s mnogo manjim hrvatskim teritorijem: unutar Italije ostala je Istra s otocima Cresom i Lošinjem (s njihovim arhipelazima), grad Zadar, te otoci Lastovo i Palagruža. (iV)

Foto: it.wikipedia.org

NAJČITANIJE