17.1 C
Poreč
Subota, 4 travnja, 2020
iVijesti banner
Naslovnica AKTUALNO Piše dr.sc. Mirko Štifanić: Pouke štrajka prosvjetara!

Piše dr.sc. Mirko Štifanić: Pouke štrajka prosvjetara!

Iako je dugo, odnosno predugo, trajalo nezadovoljstvo prosvjetara pa i izgradnja kulture zajedništva i aktivizma ove profesije, štrajk prosvjetnih djelatnika upućuje na tri zaključka.

Prvi je da je štrajk uspio, drugi, da se radi o novom modelu demokracije – neposredne, a treći je da  ona mora postati i biti stalno oruđe u rukama građana. Zbog toga vrijedi upitati se, postoji li nešto što je sada i ovdje važno ne samo za sustav obrazovanja nego i za ljude koji sada žive u Poreču, Puli, Rijeci ili Zagrebu? Točnije rečeno, kakve pouke nakon štrajka mogu izvući građani kojima političari u biti ne dopuštaju da sudjeluju u životu svoje lokalne sredine u kojoj se odvijaju promjene nerijetko na njihovu štetu?

Za građane postoji sadašnje vrijeme u kojem, unatoč nadi koju su imali u demokraciju, ne mogu sudjelovati u njoj, niti utjecati na ono što se događa. Drugim riječima, lakše će biti onima koji budu kroz deset ili više godina istraživali arhive da bi opisali način kako su (sadašnji) političari-ideolozi i demagozi u biti ukrali demokraciju od građana i postali nedodirljivi vladari te donosili odluke u ime građana, a bez njihova sudjelovanja. 

Nažalost, treba biti svjestan da će rezultati nekog budućeg istraživanja biti nekorisni za sadašnje ljude i njihove potrebe, ali i za njihove potomke. Istraživanja će potvrditi da su mitovi o dobrim desničarima, dobrim ljevičarima i dobrim IDS-liberalima apsolutno pogrešni. Drugo, pokazat će se da je način na koji su političari koristili predstavničku demokraciju najveća prepreka koja ne dopušta da neposredna demokracija zaživi i ljudi postanu aktivni građani koji su najzainteresiraniji za kvalitetniji razvoj i napredak lokalne i nacionalne Zajednice i da svoje znanje i energiju usmjere u tom cilju. 

U biti, samo građani svjesni stanja i odnosa u koji su ih doveli „dobri“ političari mogu dokrajčiti monopol vrhuški političkih stranaka koje građane navodno poštuju samo u predizbornoj kampanji i to velikim obećanjima i izjavama za medije u kojima ih ucijenjeni ili ideološki isključivi novinari prikazuju kao altruiste i humaniste i dobrotvore koji navodno sve svoje umne snage koriste za dobrobit građana. 

Stvarnost prečesto potvrđuje suprotno, tj. da je njima osvajanje vlasti u gradu, regiji ili šire samo prvi korak u cilju da zavladaju ljudima i odlučuju o njihovim sudbinama te da se prema njima ponašaju kao da se radi o osobama koje imaju psihičke probleme.

Kao što je to slučaj i u drugim istraživanjima, i budući istraživači istarske i hrvatske stvarnosti naići će i na dokumente koji otkrivaju da su „veliki“ političari imali problema s mentalnim zdravljem, alkoholom ili drogom, te jesu li bili iskreni kada su se izgovarali na briškulu i trešete? Međutim, to za sadašnje ljude neće imati nikakav značaj!

Zbog toga je važno izvući pouke nakon ishoda štrajka prosvjetara. Bitno je shvatiti  da su postigli uspjeh koristeći se neposrednom demokracijom. Drugim riječima, ona je „šah-mat“ za svaku autokraciju na nacionalnoj razini, ali i na lokalnoj. U biti, pogubna je jer vlastodršci više ne mogu koristiti svoje pozicije kao do sada, te manipulirati, i sl. Točnije rečeno, ničega se političari-autokrati toliko ne užasavaju kao zahtjeva prosvjetara da neposredno sudjeluju u definiranju koeficijenata. Bez srama isticali su da o tome odlučuje samo Vlada. 

Lokalne političare u svemu tome brine mogućnost da će građani, prema modelu prosvjetara, uskoro kroz neposrednu demokraciju usuditi se sudjelovati u donošenju odluka koje se odnose na njih, njihov grad i njihove nasljednike. 

Može se očekivati da će zbog toga ulagati velike napore kroz medijsku agresiju na mozak građana s ciljem da ne shvate o kakvoj se demokraciji i vlasti radi. Trudit će se da građani ne postignu suglasnost da je neposredna demokracija neotuđivo pravo građana. Ali ako to ne postignu mirnim putem da će biti spremni na masovnije pobune protiv vlasti koja „najviše voli“ njihove glasove na izborima. 

Ukratko, svojim štrajkom nastavnici su najprije zaprijetili, a potom i uspjeli kulturom neposredne demokracije. To su postigli na nenasilan odnosno demokratski način, za razliku od građana Hong Konga, primjerice. 

Građanima je to poučak da u svojim rukama imaju najjače oruđe s kojim se mogu izboriti za svoje autonomno mišljenje na temelju kojeg će međusobno komunicirati i dogovarati se te definirati i postavljati političke i druge zahtjeve. Oni koji su na izborima dobili glasove morat će te zahtjeve provoditi i naviknuti se na novi način obnašanja vlasti poštujući građane kao ljude i njihovo pravo na – NEPOSREDNU DEMOKRACIJU!

NAJČITANIJE