Sudeći prema istraživanju Eurostata jako je malo onih koji vjeruje da je demokracija doista vladavina naroda odnosno građana? Vjeruju li u to samo oni pojedinci koji kao „desničari“ i „ljevičari“ od takvog sustava imaju materijalnu korist, koji su u nadzornim odborima, imaju sve veći broj parcela i nekretnina?
Jesu li to oni koji:
- su kupili medije da preko njih građanima začepe uši, oči, usta?
- se ne srame osobnog „nenormalnog“ bogatstva i moći te ogromnog siromaštva onih o kojima „brinu“?
- veličaju globalnu demokraciju a grade globalnu oligarhiju?
- hvale lokalnu demokraciju, a pretvaraju je u lokalnu oligarhiju?
- sada kupuju sve veće automobile, avione, otoke, a sutra županiju pa državu?
U svakom slučaju, sada je vrijeme za traženje odgovora na dva pitanja.
Prvo glasi, jesu li svi nabrojani najveća opasnost za demokraciju i kako se od njih obraniti?
Drugo je, hoće li im sustav u kojem samo oni imaju monopol na „istinu“ što jest, a što nije demokracija, omogućiti da je – dokrajče te kakvu ulogu u tome ima nacionalna oligarhija?
Veliki je problem što se obnašanje nacionalne vlasti svodi na:
- zatvaranje nacionalno iznimno važnih institucija poput, primjerice, Imunološkog zavoda, te
- prepuštanje jednih institucija, primjerice prodaja banaka, globalnim, a drugih lokalnim oligarsima.
U takvim uvjetima najveća prijetnja postaju globalni i lokalni političari i bogataši. Za njih su aktualne Sokratove [1] riječi:
Lopovi i prevaranti će htjeti važne državne funkcije.
A demokracija će im to dati.
A kada lopovi i prevaranti konačno demokratski preuzmu vlast, jer kriminalci i moćnici teže za moći, nastat će gora tiranija nego u vrijeme bilo koje monarhije, ili oligarhije.
Tekst koji je primjereniji današnjem stanju i odnosima može glasiti ovako:
1. Političari i bogataši, čije ponašanje potvrđuje da su na riječima demokrate, a na djelu prevaranti, zauzeli su najvažnije globalne i lokalne funkcije.
2. Tzv. predstavnička demokracija, koja se svodi na odlučivanje u ime naroda odnosno građana, bez njihova sudjelovanja, to im je omogućila.
3. Ako takvi oligarsi konačno i navodno demokratski zacementiraju svoj monopol na vlast i moć, jer moćnici teže za moći, bit će to gora tiranija nego u vrijeme bilo koje monarhije, oligarhije ili autoritarizma.
Drugim riječima, radi se o velikom problemu ako se predstavnička demokracija koristi za egoističke interese. U biti, ne može se ni govoriti o demokraciji ako mala manjina oligarha velikoj većini naroda odnosno građana „dopušta sudjelovanje u demokraciji“ samo iznošenjem mišljenja preko društvenih mreža koje, nažalost, nekima pružaju mogućnost da se anonimno nabacuju smećem, muljem, blatom…
Ali, kako prevladati jaz, animozitet, nepovjerenje pa i mržnju prema političarima i oligarsima koji s kulturom lijevo-desnog primitivizma čuvaju svoje pozicije, a komunikaciju u društvu drže na „respiratoru“?
Ishodi takvog modela demokracije već su vidljivi. Oni će postati još vidljiviji ako političari s oligarsima korona krizu iskoriste kao izgovor za „demokratsko“ ograničavanje dostignute razine ljudskih i radničkih prava i sloboda.
U svakom slučaju o kvaliteti demokracije i poziciji građana treba razgovarati sada, tj. prije nego što pojedinci koji su stekli veliko materijalno bogatstvo, zacementiraju svoj monopol na vlast i moć na globalnoj i lokalnoj razini
[1] Sokrat, 470.-399. pr.n.e.
Foto: Mondo alla Rovescia
