6.3 C
Poreč
Četvrtak, 2 travnja, 2020
iVijesti banner
Naslovnica AKTUALNO Piše prof.dr.sc. Mirko Štifanić: Je su li Talijani raskrstili s fašizmom?

Piše prof.dr.sc. Mirko Štifanić: Je su li Talijani raskrstili s fašizmom?

Opća klima na lokalnom i širem planu je danas takva da je za građane jedini izbor prihvatiti ono što političari odluče da je dobro. U stvarnosti, međutim, uvijek je bilo i bit će zlouporaba ako političari obnašaju vlast i koriste moć na takav način. Svi problemi se ne mogu niti predvidjeti ako građanima, struci i profesiji –začepe usta. Naime, problem je kada u donošenju određenog zakona, ili plana njegove provedbe,umjesto stvarnog i argumentiranog te profesionalnog sudjelovanja struke, sudjeluju „stručnjaci“ koji će:

a) opravdati ono što političari žele da se opravda, te

b) osuditi ono što političari žele da se osudi. Ako su i novinari odnosno mediji na strani takve „politike“ i „struke“,odnosno ako u medijima nema prostora za mišljenje struke i građana, onda su sukobi neizbježni. Radi se o opasnosti koja je „nevidljiva“, ali je velika!

Svaka općina, grad ili, primjerice, Županija zasigurno imaju problem ako nema komunikacije, odnosno ako komuniciraju samo političari. Problem može biti vidljiv, a nerijetko je nevidljiv dok ne „eksplodira“. „Eksploziji“ doprinosi nemogućnost slobodnog iznošenja mišljenja, dvojbi, zabrinutosti ili prijedloga, odnosno sudjelovanje u životu, primjerice, svojeg grada. Jer najveća garancija suživota su građani izgrađeni kao kompletne ličnosti koji surađuju bez diktata političara. Oni mogu onemogućiti besmislene podjele pa i nove sukobe ili ratove. U tom cilju razumno je postaviti pitanje što, primjerice,„Zakon Beggiato“ definira, kako se provodi, koje su moguće pozitivne, a koje negativne posljedice.

Glas Istre je o tome nešto pisao, ali to je trebao biti samo povod da se o tome javno i slobodno razgovara. Jer iako se je država Italija odrekla fašizma, izjave nekih Talijana mogu se shvatiti kao da se nisu odrekli njegovog modela „kulture“, a možda i da to provodi kroz navedeni „Zakon“?

U svakom slučaju, razgovarati o tome ne bi trebalo shvatiti kao uvredu, nepoštovanje ili mržnju ni prema susjednoj državi odnosno talijanskoj naciji, ni prema talijanskoj manjini. Jer, stvarni suživot manjine i većine zahtijeva komunikaciju, međusobno poštovanje i suradnju. Međutim, ako takvo mišljenje i kulturu samo formalno zastupaju politički predstavnici i to u cilju onemogućavanja da građani i struka o tome slobodno i kulturno razgovaraju, onda to može biti put koji vodi prema izbjegavanju ili prekidu međuetničke komunikacije, odnosno da, primjerice,etnički Talijani s etničkim Hrvatima u Istri ne žele imati nikakva posla, ili nikakav kontakt. Takvo nešto do sada nikada nije bilo opće obilježje međuetničkih odnosa, ali…

Nažalost, ružnih razdoblja u prošlosti je bilo. Radi se o, primjerice, iskustvu sa tzv. „starim“ talijanskim fašizmom u 20. stoljeću. S obzirom na određene izjave političara susjedne zemlje,ali ne samo njih, ponekada se može steći dojam kao da je to još uvijek „nedosanjani san“, ili nedovršena priča. Glavno je pitanje, kako to utiče na etničku manjinu u Istri? Osim toga, dvojbe mogu postojati u vezi „Zakona Beggiato“. Naime, može li taj „Zakon“, koji je osmišljen u Italiji, a provodi se u Istri i Dalmaciji, kao „povijesno talijanskim zemljama“, doprinositi suživotu, ili može poticati nove podjele i sukobe? Drugim riječima, problem je ako se „stari fašizam“ ne osuđuje, ili se umanjuje njegova opasnost, na što je upozorio Tomislav Ravnić. Je li onda moguće da se na riječima osuđuje fašizam, a da se u zbilji potiče „revalorizacija“ njegovog modela kulture? Sigurno nije prihvatljiv „crno-bijeli“ stav po modelu:

a) da, moguće je, ili

b) ne, nije moguće.

Antonio Scurati, talijanski romanopisac koji se nedavno proslavio romansiranom biografijom Mussolinijevog uspona na vlast pod naslovom ”M”, kaže da Italija nije raskrstila s fašizmom ni danas do kraja. Zato je i moguće da Antonio Tajani, član Europske pučke stranke i Berlusconijeve nacionalne filijale u Italiji, izađe s tvrdnjom da je Mussolini učinio i dobrih stvari…, ističe prof. dr. Damir Grubiša te nastavlja: Zato su Tajanijeve riječi sve prije negoli slučajne. Baš se ovih dana pojavila u prodaji knjiga Francesca Filippija, mladog povjesničara i sociologa koji se ujedno bavi i kreiranjem projekata za upoznavanje talijanske mladeži s kontroverznom prošlosti svoje nacije, pod naslovom ”Mussolini je učinio i dobrih stvari….”.

Je li to instant-knjiga koja je iskoristila Tajanijeve riječi, koje su napali ne samo antifašistička ljevica nego i ozbiljni, neovisni intelektualci i dio tiska, ili je riječ o nečemu ozbiljnijem? Filippi secira sve one gluposti i opća mjesta koja tako teško odlaze iz kolektivnog sjećanja, a u doba krize vraćaju se kao nostalgija za jednom prošlosti kada su ”Italiju poštovali…”.

Prošlo je više od sedamdeset godina od pada fašizma i možda sjećanja postaju konfuzna, a uzrečica ”kada je On bio tu…”, koja se koristila kao početak anegdote u neposrednom poraću, sada se vraća kao gotovo ozbiljna tvrdnja.

”Kada je On bio tu”, dakle, učinjeno je i dobrih stvari… Naravno, prvi stereotip je taj da kada je On bio tu, vlakovi su išli na vrijeme i nije bilo kašnjenja – vozni red su svi poštovali. Gradile su se ”narodne kuće“…

A valja podsjetiti, i Filippi to obrazlaže podacima i svjedočenjima, da je po gotovo svim talijanskim – a i stranim povjesničarima – Mussolinijev režim bio nasilan, despotski, totalitaran, iako se tu neki razilaze, pa ga neki nazivaju autoritarnim, a tek u posljednjoj fazi, kad su proglašeni rasni zakoni 1938. i kada je Italija ušla u rat 1940., i totalitarnim. No prije svega, tvrdi Filippi, taj je režim bio predodređen za povijesni bankrot jer je svoju propagandu zasnivao na ideji da se laž ponovljena više puta na kraju preobraćuje u opću istinu…Talijanski intelektualci poput Eugenija Scalfarija, Gustava Zagrebelskyja i Marca Revellija ne ustručavaju se evocirati povijesni fašizam u slučaju političkih snaga koje jašu na crnom valu, a njima se sada pridružuju i talijanska psihoanalitička udruženja, inače u stalnoj zavadi, koja se sada po prvi puta slažu u zajedničkoj dijagnozi: svi aktualni simptomi mogli bi degenerirati i unazaditi Italiju u ”psihopatsko, paranoidno i autoritarno društvo”.

Što reći, osim da je ponavljanje „starog“ modela talijanskog fašizma za neke „ugledne Talijane“, valjda, neophodno. Ali, ako su izvukli pouke iz prošlosti onda bi trebali shvatiti da je to iznad svega opasnost za sve Talijane, a najviše u sredinama gdje su manjina. Je li onda moguće da su „nacional-političari“ izmislili nešto drugo, tj. da nude „kulturnu“ alternativu koju istarski političari,koji možda ne poznaju prošlost, ili ne shvaćaju o čemu se može raditi, prihvaćaju kao korisnu, prihvatljivu, prijateljsku i pristaju biti sudionici procesa u kojem će se milijunima eura postići ono što nije postignuto tenkovima na kojima je pisalo „Vinceremo!“

U svakom slučaju ako se „Zakon Beggiato“ temelji na kulturi koja se temelji na takvoj politici koja se provodi po modelu ILI MI, ILI ONI, a ne I MI I ONI, tada se radi ne samo o opasnosti za manjinu i većinu, nego za suživot i demokraciju. Šutnja o tome može značiti podršku.

 

NAJČITANIJE