9.1 C
Poreč
Ponedjeljak, 19 travnja, 2021
iVijesti banner
NaslovnicaAKTUALNOPovodom 100-te obljetnice slamanja otpora seljaka Proštine i završetka Proštinske bune

Povodom 100-te obljetnice slamanja otpora seljaka Proštine i završetka Proštinske bune

Piše Lili Benčik 

Proštinska buna

Londonskim ugovorom iz 1915.godine sile Antante nagovorile su Italiju da uđe u rat na njihovoj strani i obećale joj, pored ostalih dijelova teritorija Austro-Ugarske monarhije, i hrvatske teritorije: Istru, otoke Cres i Lošinj, a u sjevernoj Dalmaciji područje počevši od Paga na sjeveru do rta Ploča (između Šibenika i Splita), tako da je Italija i prije potpisivanja Rapalskog ugovora 1920.godine, ušla u Istru.

Pored talijanskih u Istri su se formirali i domaći fašistički odredi squadristi i terorizirali stanovništvo. Njihovo organizacijsko jezgro bilo je u Vodnjanu i Marčani. Squadristi, do veljače 1921.godine, nisu dolazili u Proštinska sela. Međutim, pročulo se da je mladi student Antun Ciliga došao kući u Šegotiće, pa su se vodnjanski squadristi uputili u Krnicu i Proštinu u noći između 2. i 3.veljače 1921.godine ne bi li uhitili Antu Ciligu i još dvojicu. Pretražili su nekoliko kuća, uzeli seljacima nekoliko pršuta i kako Ciligu nisu našli zaustavili se u gostionici na Križu, zaprijetili da će zapaliti kuću Ciliginih roditelja ako se ne preda.

Partijska ćelija koju je Ciliga osnovao zaključila je da se fašistima pruži otpor i da se postave straže na Križu, nedaleko gostionice, jer je to bilo križanje svih puteva za Proštinu. Time je započela Proštinska buna, otprilike u isto vrijeme kada i pobuna rudara, Labinska republika.

Zanimljivo je da je u selu Kavranu bila smještena postrojba talijanskih vojnika koji su čak ustanicima dali nekoliko pušaka sa streljivom. U Krnici su bili smješteni karabinjeri  (policija), carinska straža, poreznici i drugi organi talijanske vlasti, koji su za dva mjeseca, koliko je trajala Buna neometano radili svoj posao. Zato treba naglasiti da su se seljaci
borili samo protiv nasrtaja fašističkih squadri, a ne protiv institucija talijanske države.

Iz straha da se pobuna ne proširi i na druga sela i da se seljaci ne povežu sa rudarima  (Labinska republika) talijanska vlast odlučila je ugušiti pobunu. Ciliga je pisao
Kraljevskim karabinjerima: …“da se ni Vlada, ni država, ni društvo Kraljevine Italije ne mogu srušiti iz nekoliko istarskih sela; seljačka akcija stoga, nije pobuna protiv države, već samo obrana od fašista koji su došli ovamo da napadaju i pale kuće.“

Talijanske vlasti nisu htjele maknuti fašiste iz Proštinskih sela, već su smatrali da je to djelotvoran način da se svim protivnicima i opoziciji u Istri dade zastrašujući primjer.

Kaznena ekspedicija krenula je 5.travnja u 4 sata ujutro iz Pule u Proštinska sela. Proštinari su ih ubrzo zaustavili i odbili prvi napad. Međutim, pojavili su se talijanski vojnici koji su se iskrcali sa razarača „Stocco“ koji je doplovio u Krničku luku. To je zbunilo Proštinare, koji nisu htjeli pucati na vojsku, već samo na squadriste.

Ciliga koji je bio u Pavićini savjetovao je seljacima da prekinu borbu jer je smatrao da
vojska neće dopustiti squadrističko nasilje. Međutim, nakon vojske u poluprazna proštinska sela nahrupile su fašističke squadre, a rezultat njihova divljanja bilo je prvo spaljena
gostiona na Križu, potpuno spaljeno selo Šegotići, Veliki Vareški, u Malim Vareškima nekoliko kuća, u Cokunima je spaljena jedna kuća, a Mutvoranci su izvjesili bijele plahte na crkveni toranj i na krovove kuća u znak predaje.

6. travnja 1921. godine, u 8,30 sati, vojska, karabinjeri i financijeri, krenuli su u akciju čišćenja po proštinskim šumama i selima, sve do Muntića. Fašističko divljanje se nastavilo i 7.travnja, pa su tako u Mutvoranu, u nekoliko kuća porazbijali sav namještaj, prozore i vrata izbili iz okvira, porazbijali kuhinjsko posuđe, a robu sa škrinjama zapalili ispred kuća. Posjekli su čak i loze penjačice ispred kuća, porazbijali bačve i prolili vino …

U toj akciji čišćenja uhićeno je oko 400 seljaka, spaljeno 32 kuće i gospodarske zgrade sa kompletnim inventarom, 138 žena i djece ostalo je bez ikakve imovine. Već poslije dva tjedna počeli su pomalo puštati kućama Proštinare, da bi ih nakon 6 mjeseci ostalo 120 i protiv njih podignuta je optužnica. 118 njih odslužilo je zatvorsku kaznu veću od šest
mjeseci.

Aktom Apelacijskog suda u Trstu od 11. kolovoza 1925. godine, svi optuženici proglašeni su krivima, ali su odmah po odluci Vlade o općoj amnestiji, još iz 1923. godine, svi bili amnestirani, odnosno oslobođeni od daljnjeg sudskog progona.

Poginuli su u borbama Ivan Rubinić i Jakov Cvek-Matuc, a od posljedica torture i mučenja u zatvoru umrli su Anton Braus, Mate Vladislović, Tone Vareško-Kunčoz i Tone Vareško-Kralj.

Ante Ciliga je pobjegao preko granice u Kraljevinu SHS, koja ga je je prognala i vratila Talijanima na granici u Postojni odakle je odmah sproveden u pulski zatvor. Nakon izlaska iz zatvora napustio je Istru i otišao u Prag nastaviti studij.

Izvor: Miroslav Bertoša – ,, Proština 1921 ” (Pula 1972) Biblioteka „ Istarski mozaik“

Foto: NKV

NAJČITANIJE