13.9 C
Porec
Ponedjeljak, studeni 18, 2019
iVijesti banner
Naslovnica KULTURA Priča ''Gad''/ Autor: Robi Selan

Priča ”Gad”/ Autor: Robi Selan

-Gad! Pravi gad! Kako ćeš ovako nešto crno nazvati nego gad?!
-Ne voliš crnce?
-Nisam rasist! Dapače, nemam ništa protiv zdrave cure kože boje čokolade, ali ovo je bolesno crno; crno kao crno ispod noktiju, kao gnoj, trulež i smrt!

Lucijan je to govorio držeći ribu u ruci, a Kvirin mu se smijuljio držeći ruku s povrazom preko ruba čamca spreman da njome zategne kada osjeti grickanje.

Kada je Lucijan taj svoj ulov digao u čamac, pomislili su da se na udici uvija ugor. Ali, to zapravo nije bilo ni nalik ugoru: oblo i sluzavo tijelo klizilo je ogavno kroz šaku ma koliko ju je čovjek stiskao, ali ne dalje od leđne peraje koja se, onako nalik na polurastvoreni švicarski nož, Lucijanu opako zabola u mekotu između palca i kažiprsta da je ruku s gađenjem i očajem povukao k sebi. Protresavši šaku, zastao je samosažalno razmatrajući mjesto uboda, ali ono biće se tako snažno uvijalo da je morao skrenuti pozornost na njega. Tupoglavom stvorenju udica se zabola u usta nalik na žablja, unutra obrubljenima nizom sitnih zubića. Činilo se slijepim jer su se oči crne, kao i tijelo, nalik na bradavice, dale raspoznati samo po slabom odsjaju.

Možda to neobično stvorenje i nije bilo posve crno, možda se radilo o tamnosivoj boji, ali upecali su ga u onaj čas sutona kada more, od svjetla što se odbija od oblaka nad njim, poprimi ružičastu boju, a sve se ostalo crni i ističe. Tako su se njihov prijatelj Marko i čamac u kojemu je stajao s ribičkim štapom stopli u jedno vodoravno – okomito – tanašno koso. Upalila su se sitna svjetla grada Cresa na istoimenom otoku i znatno krupnija svjetla Koromačna na obali. K tome se zrak pokrenuo, zazeblo je i valjalo je podići okovratnike.

– To ti je globalno zatopljenje! Sve ćemo češće hvatati ovakva čudovišta iz toplijih mora! – reče Lucijan čupajući udicu iz usta.

Da bi to učinio morao je gada pritisnutim nogom o pajole. Kad je udica postala slobodna, istom nogom gurne stvora pod preču za sjedenje.

– Neću gada miješati s ostalim ribama, ali pokazat ću ga ljudima da vide kakovi sve otrovi plivaju u moru! – reče.
– Kakav otrov? Možda je to kod kuće prava poslastica- na to će Kvirin gledajući kako još posve živi gad pokušava izmijuljiti između rešetki pajola.
– Ti bi to jeo?
– Misliš da bih se otrovao da to pojedeš?
– Ne moraš se otrovati, dosta da ti padne na želudac. Nema gorega nego kad ti je nešto na želucu, svakakve grozote sanjaš! Zapravo, niti spavaš, niti si budan. Znaš da sanjaš, ali ne možeš si pomoći. Znaš da bi jednim trzajem, jednim pokretom prekinuo košmar i preskočio u javu, ali nemaš snage pomaći ruke ili glavu. I kad ti napokon uspije, probudiš se u znoju, ošamućen, takav sjedneš na krevet koji te kao magnet vuče natrag, ali ne smiješ jer košmar bi se samo nastavio gdje je stao i zato radije ustaješ, hodaš, piješ čašu vode i kada konačno osjetiš da se nešto u tvom želucu pomaknulo s mjesta pomisliš: hvala ti Bože, ostatak ću noći prospavati kao čovjek!
– Znam o čemu govoriš, ali svejedno mislim da ti se ništa ne bi dogodilo da pojedeš tu stvar – reče Kvirin i trzne rukom, ali samo jedared jer riba se nije uhvatila niti nastavila grickati. Ipak, svu je pozornost sada usmjerio u očekivanje sljedećeg trzaja.

Lucijan je tek trebao staviti mamac na udicu i ponovo je zabaciti. Pogledom potraži kantu s izvađenim dagnjama, ali nije ju uspio naći. Časak – dva kasnije ugleda je iza sebe kod motora. U sumraku je odmah opazi onako crnu. Doslovno crnu. Ali, zar se unatoč slaboj vidljivosti ne bi trebala bijeliti kao sredstvo za krečenje od čega je preostala i poslužila u drugu svrhu? Valjda mu se samo učinilo. No, onda se zabezeknuo opazivši motor. Ručica je uvijek bila crna, ali kućište je trebalo biti bijelo, a ono se, naprotiv, crnilo! Kvirin je ofarbao kućište u crno? Tom čovjeku zaista svašta padne na pamet!

Negdje iznad motora, u daljini, trebao je stajati Marko u svom čamcu. Nije ga ugledao. Pogledom stane nesvjesno stane lutati morem kojemu je od ružičastila prostajalo sve manje i koje je sve više tamnjelo. Okrenuo je glavu više puta oko sebe, ali Marka nigdje. Da se nisu njegovi obrisi stopili s obalom?

Tada ga zazebe oko srca! Kojom obalom?! Obala koju je skoro u stijenu poznavao činila mu se posve stranom! Ni Cres u daljini više nije sličio na sebe. A gdje su nestala svjetala Koromačna?! Nemoguće da je struja njihov čamac tako brzo nosila!

Zapuše vjetar i mlatnja zaklokota pod čamcem. Zaista leden vjetar, ali zar je izgubio orijentaciju, zar ovakav vjetar može puhati s juga?! Vrijeme je da pođu kući!

– Kvire! – zovne, ali Kvirin je stajao nagnut na pramac čekajući sljedeći trzaj ribe.
– Kvire! – ponovi, ali opet bezuspješno.

Zato zakorači preko prečke i dodirne ga po ramenu. On se tada počne okretati, a Lucijan još uvijek držeći prste na jakni s užasom pomisli da zar to nije bio baloner krem bijele boje, a ne crn?!

No, ništa ta strava nije bila prema onoj koja ga je spopala kada se Kvirin okrenuo prema njemu: lice mu je bilo crno, što od dlaka, što od prljavštine, a oči su mu svijetlile kao dvije crvene žarulje s crnim točkicama u sredini; veliki i oštri zubi bjelasali su se u tami, nadasve gornji i donji očnjaci, viši i šiljatiji od ostalih!

Srušivši se unatrag preko prečke i gledajući kako se Kvirin naginje nad njim, Lucijan se ponada da mu se to događa jer je pojeo gada.

Robi Selan

Foto: pixabay.com

NAJČITANIJE

- Advertisement -