19.4 C
Poreč
Ponedjeljak, 26 listopada, 2020
iVijesti banner
Naslovnica AKTUALNO Putovanje s razlogom (5)

Putovanje s razlogom (5)

Tekst napisao: Ante Cukrov 

U Carskom selu

Evo nas nakon podužeg izbivanja ponovno u Sankt Peterburgu. Ne baš u gradu, ovom prilikom u jednom od njegovih predgrađa.
Nije sjeverna ljepotica usamljeni grad niti grad na osami. Ima se što vidjeti i mimo grada. Okružuje ga nekoliko prekrasnih, rekli bismo današnjim rječnikom, prigradskih naselja koje i Rusi zovu predgrađima. Пригороды. No nisu to tek spavaonice obližnjeg velegrada. Riječ je o cijelom nizu manjih gradova sastavljenih od carskih palača i dvoraca, vila, šuma i parkova s raskošnim vodoskocima, jer su već tada, od početka XVIII. stoljeća, okrunjeni sebi dozvoljavali život na svježem, izvan gradske vreve, izdvojeni od svakodnevnice, u onome što danas zovemo vikendicom a Rusi daćom. Ovi današnji moguli nisu im ni sjena. Samo nisu to nekakve na brzinu sklepane straćare poput one Petra I. s početka 18. stoljeća. Kako je svaki vlastodržac gradio vlastiti spomenik nastao je Petergof, rezidencija Petra Velikog, Petje, koja nosi njegovo ime, veličanstveni arhitektonsko-parkovni dragulj iz XVIII.-XIX. stoljeća čiji je osnovni raspored riješio sam Petja a konačna je izvedba, premda je službeno otvoren 1712., ipak djelo nakon njegove smrti 1725. Carsko Selo, ljetna je rezidencija Petrove kćeri i kasnije carice Elizabete a nakon njezine smrti Katarine II. Velike. Za njih dvije je vezana povijest mjesta premda će ovdje boraviti i drugi carevi, uključujući i Nikolaja II. posljednjeg, koji će tu, u Carskom Selu, u ožujku 1917. potpisati abdikaciju, osuđujući sebe na Ural, čime će i završiti carsko razdoblje ruske imperije. Pavlovsk, ljupki lovački grad-dvorac poklon Katarine II. sinu, caru Pavlu I. Gatčina, vrlo interesantne povijesti vezane uz Katarinu i njezinog izabranika Orlova (ljubavnika, koliko ih je ta promijenila! Kažu preko 300!) a Gatčina će na kraju ipak završiti u vlasništvu caričinog sina, Pavla I. za kojeg ni sama nije sigurna tko mu je otac. Ništa manje vrijedni nisu ni Oranienbaum kojeg gradi Petrov prijatelj i suradnik, ranije spominjani knez Menšikov (vidi ranije: Ljepota između dvoraca, koncertnih dvorana i teatra na ovom portalu), onaj koji je nakon Petrove smrti završio u Sibir. Ili Streljna, Petrova rezidencija na obali Finskog zaljeva. A što tek reći za Kronštadt, grad i otok pomorske slave, otok kojeg je još 1704. izabrao sam Petar za buduću tvrđavu ali i svoje moguće obitavalište s prekrasnim dvorcem i, kasnije, veličanstvenom katedralom iz XIX. stoljeća, a koji je bio i do danas ostao ratnom lukom ruske baltičke flote. Sve je to na udaljenosti otprilike 20-25 kilometara od današnjeg centra ove sjeverne prijestolnice. Dobro, Kronštadt ipak malo dalje. Otok je.
Dakako, nećemo se ovdje baviti svim tim arhitektonsko-parkovnim draguljima. Daleko bi nas odvelo i zauzelo puno stranica. Pokušat ćemo približiti tek jedan biser iz ove ogrlice: Carsko Selo. Možda zato što asocira na ukupno carstvo a ne na neku osobu posebno, ma o kome da je riječ. Nemojte ga tražiti na karti jer ga ne ćete naći ni na onoj velikog mjerila. Nema ga premda je riječ o gradu od 40-ak tisuća žitelja i jakom turističkom centru. Ne mislite, valjda, da ga Rusi kriju. Pa nije to nikakva tajna. Stvar je jednostavna: potražite gradić Puškin i naći ćete Carsko Selo jer se tako službeno zove. Jer, kako nakon uralskog rješenja carske obitelji 1918. očekivati gradić carskog imena (Nikolaj II. s cijelom obitelji smaknut je 18. srpnja 1918. u Jekaterinburgu na Uralu)? No ni u revolucionarnom metežu ljepotu i vrijednost mu nisu mogli osporiti pa su ga 1918. nazvali Dječjim selom. Kao da su mu namijenili ulogu dječje igraonice. Doduše, imala su se djeca gdje igrati. Ali… A onda 1937. na stotu obljetnicu Puškinovog tragičnog dvoboja prekrstiše ga u Puškino.

Puškin potret

Puškinova dača u Carskom Selu

Zar treba posebno objašnjavati zašto se zove upravo Puškino? Doći ćemo i do toga. (U ovo vrijeme svemoćnog i svevidućeg interneta upišete li u Google riječ Puškino otvorit će vam se Puškino, grad s više od 100.000 žitelja. Riječ je o istoimenom gradu u Moskovskoj oblasti 30-ak km sjeverno od Moskve i pravi je satelitski grad-spavaonica megapolisa Moskve.)
Carsko Selo je omiljena ljetna rezidencija odmora i razonode ruskih monarha od Petra Velikog do Nikolaja II. Vezano je ipak prvenstveno za dvije carice: Elizabetu Petrovnu i Katarinu II. Veliku te… velikog Puškina, premda je sam početak ovog bisera započeo, opet caricom, Katarinom ali I., suprugom Petra I. i majkom carice Elizabete, onom nepismenom latvijskom seljankom, kćeri latvijskog kmeta Skowronskog i nepismene estonske seljanke. A Katarina je, unatoč svojoj nepismenosti i tuđinskom seljačkom podrijetlu, nakon Petrove, muževljeve, smrti, bila caricom-imperatoricom.

Katarinin dvorac, glavni ulaz

Petja joj je darovao zemljište budućeg Carskog Sela već 1704., na samom početku svojih zamisli o osnivanju nove prijestolnice.
No ne ćemo se baviti ni opisom cijelog Carskog Sela jer je riječ o dva ogromna parka, Katarininom i Aleksandrovim, ukupne površine od preko 300 ha, nekoliko dvoraca, među kojima najznačajniji Katarinin i Aleksandrov nazvani tako po Katarini II. i unuku joj Aleksandru I., pàlača, jezera, galerija… jer bi nas i to daleko odvelo i zauzelo pozamašan broj stranica a prostor nam je ograničen. Ostati ćemo tek u glavnom – Katarininom dvorcu.
A Katarina do muževljeve smrti tek carica kao supruga cara ali nakon Petjine smrti 1825., premda nepismena, i vladarica, imperatorica Katarina I.

A kakva bi to bila carica bez vlastitog dvorca. Gradnja započela još za Petrova života. U narednih 6 – 7 godina (1717. – 1724.) završen je prvi dio budućeg naselja. No, tek od vladavine njihove kćeri Elizabete Petrovne (1741. – 1762.), zahvaljujući već znanom nam Bartolomeu Francescu Rastrelliju, Talijanu rođenom Parižaninu i graditelju peterburškog Zimskog dvorca, koji smatra da se dvorci grade „для единой славы российской“ (za jedinstvenu slavu rusku), ovo blistavo zdanje nazvano je Carskim Selom. U posjed carice Elizabete Petrovne Carsko je Selo došlo tek 1728. po oporuci oca Petra I. (nisu ni tada sudski postupci bili prebrzi čak i ako je bila riječ o carskim željama). Još prije stupanja na prijestolje Elizabeta je ovdje često dolazila u lov brinući se usput o uređenju parkova. A onda je 2. veljače 1742. otputovala u Moskvu na krunjenje, jer, kako rekosmo prijestolnica je prenesena u Sankt Peterburg ali je crkvena vlast, a time i krunjenje, ostala u Moskvi. Kakvo je to putovanje moralo biti, više od 800 vrsta, malo više kilometara (1 vrsta = 1.066 m), usred zime, po snijegu, do Moskve, brrr… Koliko je u toj karavani kočija krznenih pokrivača moralo biti!). Ni u Moskvi nije moglo biti loše pa se krunjenje malo odužilo. Čemu žurba! Iz Moskve 1744. Elizabeta Petrovna šalje poruku Rastrelliju za preinaku majčina dvorca koji treba biti „дворец со всем блеском украшенний, приличный жилищу владательницы обширной империи“ – dvorac ukrašen potpunim sjajem, dostojan življenju vladarice prostrane imperije. I Rastrelli se dao na posao nastojeći nadmašiti Versailles. Po povratku iz Moskve Elizabeta s cijelom svitom i diplomatskim predstavnicima obilazi novo zdanje. Svi su ostali zadivljeni njegovom ljepotom i veličanstvenošću tako da su se i dvorjanici i strani ministri, kako reče očevidac, žurili izraziti carici Elizabeti Petrovnoj svoje ushićenje novim zdanjem. Dvorac je postao ne samo prostor caričinog življenja već se otkrio „sav caričin genij i gracioznost ukusa“. (Elizabeta Petrovna bila je, stasom – visine 180 cm – i ugledom nalik svom ocu Petru, u narodu vrlo omiljena carica: nije potpisala ni jedno smaknuće pa ni jedna osoba nije svoje grijehe platila glavom. Za razliku od svog oca koji se ponekad čak i sam laćao mača).
Rastrelli je za Elizabetu Petrovnu preuredio glavni dvorac arhitektonsko-parkovnog kompleksa povijesno poznat kao Katarinin dvorac. Arhitekt je staroj zgradi dao potpuno nove odnose veličina pojedinih elemenata stvorivši bujni skulpturalni dizajn eksterijera i mogućnosti uređenja interijera zdanja. Vanjski urbanizam palače daje ideju o bogatstvu kreativne mašte arhitekta. Rastrelli je uspio postići plastičnu izražajnost fasade duge preko 300 metara. Nije se žalilo novca: samo za dekoraciju fantastično izrezbarenih detalja fasade upotrijebljeno je oko 100 kg zlata!
A u samom dvorcu s više od 1000 prostorija među kojima 30 velikih dvorana, salona, blagovaonica, budoara, spavaonica… Među njima je svakako najimpozantnija i najveća Prijestolna dvorana

Jantarna dvorana

Prijestolna dvorana

(Тронный зал, više je imena Velika dvorana, Plesna dvorana)) ukupne površine 846 m2 ! gdje se mašta Rastrellija u potpunosti razmahala: dvorana je u cijeloj širini dvorca a ionako ogromnu površinu još većom čini velika količina svjetlosti koju omogućuju brojni veliki prozori duž obje vanjske fasade upotpunjeni brojnim velikim zrcalima. Bogatstvo rezbarenih i pozlaćenih detalja meke lipovine zahvaljujući obilju svjetla dolaze do punog izražaja. Ukupnost svečanosti i veličanstvenosti Prijestolne dvorane pojačava izvanredno oslikani plafon stvarajući iluziju beskonačnosti velike Rusije. Već samo ime govori o njezinoj uporabi: svečane službene audijencije carice, prijem dvorjanika i diplomatskog osoblja ali i veliki službeni balovi.

Budući da danas nema carica a i prijestolnica je u Moskvi, služi kao domicil jednog od najveći svjetskih glazbenih festivala. Svoj nekadašnji izgled sačuvala je do danas.
Kao znak dobrodošlice novom susjedu pruski kralj Friedrich Wilhelm I. 1716. godine poklanja Petru Velikom izvjesnu količinu prvoklasnog jantara, okamenjene smole razne boje kojeg je na Baltiku u izobilju. Jantar pohranjen u Zimski dvorac nakon što je ovaj sazidan. A Elizabeta Petrovna, inče sklona raskoši (zli jezici govore da je imala u svojoj kolekciji čak 15.000 haljina) otkrije jantar i prenese ga Rastrelliju u Carsko Selo a ovaj ga svojom neiscrpnom maštom pretvori u do tada neviđenu ljepotu – Jantarnu sobu, zadivljujući biser Katarininog dvorca. A Jantarna soba je preživjela netaknuta punih 200 godina sve do 1942. godine kad je Hitlerova čizma osvojila i dobrim dijelom uništila Carsko Selo a jantar je nestao.

Restauracija, za koju je upotrijebljeno čak 5,7 tona jantara, jer je riječ o debljini jantarnog ukrasa od sveg nekoliko milimetara, je izvršena tek 2003. zahvaljujući domaćim, petrogradskim majstorima-kamenorescima.
Poslije smrti Rastrellija Katarina II se pobrinula za drugog velikom majstora. Bio je to Charles Cameron, Škot. Majstor kao majstor: želi dati i svoj pečat velikom zdanju. Oblikovao je mnogo prostorija, manje se igrajući rezbarijama a više tekstilom. Mnoge je sobe obložio posebno tkanom kineskom svilom. Fantastično izgledaju, posebno Kineska plava gostinjska dvorana.


Katarinin unuk Aleksandar (car Aleksandar I.) naređuje izgradnju liceja koji se gradi uz sam Katarinin dvorac, preko puta crkve Uskrsnuća (Rastrelli) koja je sastavni dio dvorca.

Licej namijenjen odgoju djece iz plemićkih obitelji koju će punih 6 godina podučavati najveći pedagozi vremena a sve pod nadzorom samog cara, otvoren je 19. listopada 1810. Studenti trebaju postati visokoobrazovane osobe, budući visoko pozicionirani carski službenici. Već sljedeće 1811. u njega je stupio i 12-godišnji dječak Aleksandar Sergejević Puškin inače rođeni Moskvič. Ovdje će upoznati mnoge svoje buduće prijatelje, gdje će već s 15-ak godina postati poznati pjesnik koji će brzo postati pjesnička legenda. Pjesnički i literarni genije, borac za ruski jezik i u službenim krugovima umjesto dotadašnjeg francuskog. Politički buntovnik i pristalica dekabrista, političkog pokreta za ukidanjem carstva, i u izgnanstvu ostat će vjeran Liceju posvećujući mu cijeli snop izvanrednih stihova pod zajedničkim nazivom 19. listopada (dan licejaca), u kojem se formirao i postao osoba koja će nadahnuti buduće velikane poput Tolstoja ili Dostojevskog, skladatelje Musorgskog i Čajkovskog… Premda se u Liceju obrazovalo mnogo visokopozicioniranih osoba, znanstvenika i osoba drugih profila, nije nimalo čudno da su cijeli grad sa svim njegovim znamenitostima pretvorili u muzej i nazvali imenom Puškina, koji je isključiva a možda i jedinstvena manifestacija ruskog duha kako reče veliki Gogolj koju godinu kasnije.

NAJČITANIJE