16.9 C
Poreč
Petak, 7 svibnja, 2021
iVijesti banner
NaslovnicaAKTUALNOŠkola u vrtlogu politike - prvi dio

Škola u vrtlogu politike – prvi dio

Knjigu objavio sam 2017. godine i hrvatsko izdanje je rasprodano u tek mjesec dana predstavljanja. Razgovarajući s urednikom portala, razmatrali smo mogućnost da jedan od poglavlja knjige objavimo u nastavcima na portalu. Složio sam se i sjetio se da su nekad duže priče izlazile pred sud javnosti u dnevnim ili tjednim listovima, tek bi nakon toga slijedilo tiskanje. Vrlo jednostavno, a možda i korisno odlučili smo povratiti tu staru praksu iako u obrnutom redoslijedu.

Bilo kako bilo, evo na usluzi poglavlje posvećeno istarskom školstvu koji u knjizi nosi naslov “Škola u vrtlogu politike”. Odlomci će izaći subotom, odlučio sam se za kratku formu jer, vremena za čitanje ima sve manje, naročito na web prostoru.

Elio Velan 

 

Škola u vrtlogu politike

Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća talijanski pisac, pjesnik i redatelj Pier Paolo Pasolini je uređivao posebnu rubriku u tjedniku talijanske Komunističke partije “Vie Nuove”. Shema rubrike je bila jednostavna: čitatelji bi mu pisali pisma, a on je na njih odgovarao. Dijalog je potrajao od 1960. do 1965. godine, a par godina nakon nasilne smrti umjetnika, sadržaj dugogodišnjeg odnosa sa čitateljstvom skupljen je u jednu knjigu. U njoj sam pronašao pismo koje je 1961. napisao mladić iz malog rudarskog mjesta Gerfalco u pokrajini Grosseto. Zvao se Giuliano Sorresina. “Gospodine Pasolini, imam 27 godina i već deset godina radim u rudniku gdje su prije mene radili moj otac i stričevi koji su svi umrli od posljedica rudarskog praha. Volim pisati, imam mašte i već sam sastavio nekoliko priča o rudarima; jednu sam posvetio drugu koji je u rudniku poginuo. Moja je volja jaka, ali završio sam tek prvi razred osnovne škole i jasno vam je po samom pismu da nisam u stanju složiti svoje misli na pravilan način. Razmišljam da bih priče mogao snimiti na jednom kazetofonu koji nisam u mogućnosti kupiti pa bih vas zamolio, gospodine Pasolini, da mi vi pošaljete jednoga jer znam da to možete”, pisao je mladi Giuliano pozivajući Pasolinija da posjeti rudare i nešto napiše o njihovom radu, o rudarskom životu.

“Vaše me pismo dirnulo, dragi Giuliano, uvažavam potrebu i pokušat ću zadovoljiti vašu želju. No, mislim da prečica kazetofona nije najbolje rješenje, pozivam vas da u ime svih vaših drugova i u ime svih mladih radnika koji se nalaze u sličnoj situaciji ustrajete, da sebi osigurate pismenost, osnovno obrazovanje koje vam je nacija (vječna joj sramota) uskratila. Čitajte, prepisujte lijepe članke i odlomke iz dobrih knjiga. Zatražite pomoć nastavnika, znam da ima u popriličnom broju onih koji su spremni pružati vam večernju nastavu. Bez pisma vaš su duh i vaša volja zatočeni u kavezu. Dužnost vam je izbaviti se iz stanja koje pogoduje socijalnoj klasi koja vas hoće zadržati neuke i intelektualno impotentne” odgovara, uz ostalo, Pasolini.

U veljači 1923. godine u Slumu, na Ćićariji, ondašnje novine bilježe dirljivi događaj: nakon 20 godina rada slumski učitelj odlazi, biva premješten u drugo selo. Neimenovani prosvjetni radnik stigao je u Slum 1903. godine i sad, u krucijalnoj godini za hrvatsko školstvo u Istri, kada se proces zatvaranja i talijaniziranja škola dovršava, mještani popraćuju sljedećim riječima odlazak njihovog nastavnika:

“On je bio prvi naš narodni učitelj. Svu nadu i sve naše želje uprli smo k njemu. A on, došao je k nama mlad, vatren, pun života i snage. Došao je k nama pun ljubavi i u čvrstoj vjeri odlučio da će se svim svojim bićem posvetiti našoj djeci. Došao je k nama u tmini. Svuda oko nas je bila noć. Nismo znali ni pisati ni čitati. Naporan je bio njegov rad. Morao je orati tvrdu ledinu, još nikada izoranu njivu. Otvarao je srce povjerenoj djeci, svome narodu. Otvarala su se srca njegovih učenika. U toj duševnoj tami, postala nam je škola jedinim svjetlom. U tom mrtvilu i neznanju postao nam je on živom iskrom. Dao se svim silama na posao oko kulturnoga napretka i odgoja našega naroda. Nije poučavao samo malenu školsku djecu, nego i starije mladiće i djevojke. Nije žalio truda, produljio bi svoju obuku večernjim tečajevima i pohađanjem škole u nedjeljama. Naučio nas je upoznati našu milu, ali slatku narodnu pjesmu, što je odavna spavala na dnu naših srca….”

Između svjedočanstva mladog talijanskog rudara, razapetog na križu nepismenosti i pisma
slumskih seljaka postoji vremenski razmak od tridesetak godina. Pokušavam doprijeti u suštinu vremena i problema koji se provlači kao konstanta: nepismenost kao instrumentum regni (sredstvo vladavine). Talijanski jezikoslovac Tullio De Mauro podsjeća na Sokratovu sentenciju: postoji samo jedno dobro, znanje; postoji samo jedno zlo, neukost, da bi kraju zaključio da se današnja talijanska republika temelji na neukosti s obzirom na sve izraženiju pojavu nepismenosti njezinih građana, unatoč internetu, odnosno web revoluciji.

Jedno popodne skrenuo sam s ceste prema Pazinu da bih posjetio Ježenj. Ništa naročito, naselje raštrkanih kamenih kuća kakvih ima posvuda u Istri, osim što je u Velom Ježenju rođen biskup Juraj Dobrila, davne 1812. godine. Mislim, dobro je kad se novinar rukovodi nevjerom sv. Tome, utvrđuje kad je prst uvukao u ranu. Istra je prepuna Dobrilinih ulica, trgova, parkova, institucija koje nose njegovo ime, na tršćanskom groblju Sant’ Anna posjetio sam u nekoliko navrata grobnicu tršćanskog biskupa, nedostajao mi je Veli Ježenj, uvukao sam prst u ranu i metabolizirao izuzetni životni uspon dječaka rođenog u obitelj siromašnih seljaka u neznanom, beznačajnom zaseoku u feudalnoj Pazinskoj grofoviji.

Crkvena školska vertikala bila je jedina dostupna staza uzdizanja na krutoj socijalnoj ljestvici i mladi Dobrila je snagom urođenog talenta protutnjio kroz nju poput meteora. Pokopan je uz najviše počasti kao tršćanski biskup 1882. godine. Odgojno- obrazovna djelatnost bila je središtem njegova preporodnoga djelovanja. Intenzivno je radio na školovanju hrvatskih intelektualaca, kojih do tada, do njegove pojave, u Istri nije gotovo ni bilo. Dobrila je velikan, vjerojatno najsnažnija ličnost istarske povijesti uopće.

Na jednoj livadi kod sela Červari (Priko Drage) okružen bujnom šumom stoji osušeni hrast.
Mrtav je, ali uspravan, to uspijeva samo divovima. Smrt mu nije oduzela dostojanstvo, izgleda kao da i dalje vlada prostorom. Veli mi vlasnik imanja, mladi pulski povjesničar Branimir Červar, da su prilikom kosidbe generacije i generacije težaka odmarale ispod njegovih krošnji. “Savjetuju mi da ga srušim, ali nisam siguran, dvoumim se…” Kažem mu da meni izgleda kao spomenik, bez nekog razumnog razloga predlažem mu da ga pusti jer, ako ih čovjek ili grom ne sruši, hrastovi umiru uspravno. Stablo i čovjek se i u smrti razlikuju. Branimir vjeruje da je hrast odrastao sa zajednicom imigranata iz Crne Gore koji su stigli u Istru u prvoj polovici 17. stoljeća. “Moji su preci podrijetlom iz Mrkojevićeva područja između Bara i Ulcinja, a dokazuje to i domaći toponim Mrkovičova vala. Mletačka Republika im je dodijelila zemlju uz granicu s Pazinskom grofovijom, čisteći teren da bi započeli novi život ostavili su i tu mladicu koja im se odužila hladovinom”, kaže Branimir.

Mladića sam upoznao preko zajedničkog interesa za istarsku povijest, pročitao je par mojih
članaka i stupio u kontakt. Prilikom prvog susreta u Poreču posudio mi je knjigu koja govori o njegovom pretku, istaknutom istarskom političaru, narodnjaku iz prve polovice dvadesetog stoljeća, Đuri Červaru, uvaženom i imućnom odvjetniku u Opatiji. U knjizi sam pronašao pismo tršćanskog biskupa Jurja Dobrile poslano 1870. iz Rima prijatelju u Trstu. Dobrila sudjeluje u radu vatikanskog koncila i jada se o stanju svijesti među 756 biskupa.   “ Njim je stalo do većega razprostranjenja i povećanja papinskih prava, a ne do iscjeljenja mnogih ljutih rana s kojih uzdišu narodi katolički. Vrijeme se trati u malenkostih, a velika i odlučna pitanja ostavljaju se na strani. Sabor često saboruje i dosta se muči, ali s malom častju a još manjim uspjehom”, piše Dobrila.

Kad sam pročitao Dobrilinu oštru osudu napisao sam Branimiru: “Što misliš? Je li povijest kruta razdioba između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ili nešto drugo?” On mi je odgovorio: “Da, jako teško pitanje na koje nemam ili barem ne mogu imati jednoznačni odgovor. Razmišljajući o povijesti, njezinom smislu, o tome što ona uopće jest, često se sjetim one Saladinove kad stoji pred osvojenim Jeruzalemom i kaže otprilike: “Pogledaj ga, on je sve, a ništa.”

Između svega i ničega nastavili smo se družiti i dopisivati jer, povijest Branimirove loze iz Červari isprepliće se s temom koju postupno razvijam. Branimirova obiteljska priča počinje s pretkom Filipom Červarom, rođenim u drugom desetljeću 19. stoljeća, imućnim posjednikom koji je upravljao imanjem od oko 120 hektara. Filip je imao dva sina, Mihovila i Gašpara te kćer Lucu. Kad je Filip umro nametnulo se pitanje zaštite cjeline imanja, prijetilo je nasljedno cijepanje, pa se u daljnju sudbinu posjeda umiješao biskup Juraj Dobrila, Filipov prijatelj. U nastojanju da održi posjed u cjelini, što se poklapalo s političkom strategijom obrane hrvatskog narodnjaštva na čvrstim gospodarskim temeljima, uspio je nagovoriti mladiće: posjed je ostao u rukama Gašpara, Branimirovog prapradjeda, s tim što je on isplatio novcem Mihovila i Lucu. Biskup se nije zadržao na tome već je Mihovila zaposlio u porečko- pulskoj biskupiji kao ekonoma. Postao mu je desna ruka u svjetovnom upravljanju biskupijom. Mihovil je ostao uz Dobrilu i kad je preuzeo tršćansku biskupiju, a veza je ojačana vjenčanjem s biskupovom sestrom. Branimir mi je pokazao Mihovilovu sliku u narodnjačkom odijelu, koja je napravljena 1878. u Trstu, godinu dana prije smrti. Ispod slike kratki zapis koji potpisuje mons. Božo Milanović: “Mihovil Červar, Prekodražanin iz sela Červari (kod Barata), muž sestre biskupa Dobrile, otac dr. Đure i Šime Červara”. Branimir procjenjuje da je to najvjerojatnije najstarija slika jednog istarskog narodnjaka.

Nastavlja se…

Foto: mixcloud.com

NAJČITANIJE