20.4 C
Poreč
Petak, 25 rujna, 2020
iVijesti banner
Naslovnica AKTUALNO M. Stefanov: Masovno stigmatiziranje logičnog promišljanja o uzrocima događaja i njihovoj međusobnoj...

M. Stefanov: Masovno stigmatiziranje logičnog promišljanja o uzrocima događaja i njihovoj međusobnoj povezanosti zapravo je velika zavjera protiv javnosti, cijelog društva i pojedinaca

Histerični progon teoretičara zavjera o koronakrizi potiče sumnje da se nešto skriva od javnosti i umanjuje autoritet državnih institucija i međunarodnih organizacija, prije svega WHO-a. On ima potencijal nanošenja velike štete u borbi protiv pandemije Covida-19  te javnozdravstvenih i ekonomskih posljedica

Javnozdravstvena i gospodarska kriza prouzročena pandemijom Covida-19 u prvi je plan medijski progurala fenomen tzv. teorija zavjera. Iako je on uvijek postojao u medijskom prostoru i javnosti, globalna koronakriza zbog propitivanja načina njezina nastanka i porijekla samoga virusa, uzdigla je narativ o teorijama zavjera do histeričnih razmjera. Praktički tko god postavi bilo kakvo disonantno pitanje, ili još strašnije, tezu o porijeklu i razvoju virusa i pandemije koja se ne uklapa u zadani informacijski okvir, riskira biti proglašen teoretičarom zavjere, neprijateljem koji širi tzv. lažne vijesti i dezinformacije.

Počeo je zapravo pravi lov na „teoretičare zavjera“ i sve one koji postavljaju suvišna pitanja o istini koju su formulirali Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i vlade pojedinih država. S Twittera se brišu proskribirani profili, Facebook i sve ostale platforme također eliminiraju takve sadržaje. Takva reakcija WHO-a, nacionalnih vlada i tijela, koja na razini država provode mjere borbi protiv pandemije koronavirusa te posebice Europske unije u cjelini, samo dodatno pobuđuju sumnje u istinitost ustoličenih istina i potiče nova pitanja, čije tvorce ili one koji ih prenose automatski utjeruju u sve veći krug teoretičara zavjere i dezinformatora.

Tako je nastao začarani krug koji vodi općoj histeriji i koji u konačnici može nanijeti više štete na javnozdravstvenom planu i borbi protiv pandemije Covida -19 nego da se zdravstvena tijela javnosti posvete  svojim na činjenicama utemeljenijim priopćenjima i ostave medijskog proganjanja teoretičara zavjere. Na ovaj način svoj već poljuljan autoritet, između ostalog i povlačenjem najveće svjetske sile SAD-a iz Svjetske zdravstvene organizacije koje  stupa na snagu 6. srpnja slijedeće godine, samo još više srozavaju.  Bilo bi idealno kada bi se međunarodni i nacionalni subjekti zaduženi za tu borbu, prije svega WHO, uistinu prihvatili svog posla umjesto proganjanja onih koji postavljaju često i utemeljena pitanja, i onih koji iz raznih razloga medijski promiču svoje teze o porijeklu i tijeku koronakrize.

Stvaranje histerije

Nastavak dosadašnje prakse vodi jačanju histerije i dodatnom stvaranju nepovjerenja. No, Svjetska zdravstvena organizacija, koja bi na međunarodnom planu trebala predvoditi borbu protiv pandemije, ne odustaje od natezanja s onima koji, prema njihovu mišljenju, šire dezinformacije o koronavirusu i teorije zavjera.

To je najvjerojatnije zato što na taj način silom pokušava vratiti svoj debelo narušeni  autoritet i očito zaštititi dobro plaćene sinekure svoje administracije. Tako Svjetska zdravstvena organizacija nastavljajući svoj suludi pohod na teoretičare zavjera krajem srpnja objavljuje da će otvoreno krenuti protiv teorija zavjera oko koronavirusa, na način što će okupiti znanstvenike iz više područja za borbu protiv dezinformacija. Prema priopćenju s online konferencije za medije WHO koje su prenijele svjetske agencije, WHO namjerava okupiti matematičare, IT i komunikacijske stručnjake, sociologe, psihologe i zdravstvene djelatnike čija će djelatnost biti usmjerena na novo područje istraživanja koje Svjetska zdravstvena organizacija naziva „infodemiologija“.

Čelnik WHO-a, Tedros Adhanom Ghebreyesus, već je ranije upozorio na ono što naziva „infodemijom“, odnosno poplavom informacija, uznemirujućih teorija zavjera i direktnih dezinformacija koje, tobože, ometaju borbu protiv koronakrize.

Manipulacija javnosti

Nova disciplina, „infodemiologija“, kojom se namjerava baviti očito besposleno društvo u WHO-u, treba se boriti s tom prijetnjom. WHO u svom priopćenju, kako prenose svjetske agencije, izričito navodi: „Bile točne ili netočne, prekomjerne količine informacija mogu imati negativan utjecaj na zdravlje ljudi, povećati stres i potaknuti ih da prihvate potencijalno opasne savjete.”  Dakle, iz navedenog  se čini da je WHO otišao i korak dalje, pa od sada ne namjerava proganjati samo netočne informacije o koronakrizi, nego i točne ukoliko one postanu prekomjerne, pa  stoga mogu štetno djelovati na javnost.

Tu smo došli do onoga što stvarno predstavlja suštinu narativa o teorijama zavjera.  Pozivanje na famozne teorije zavjera nije u suštini ništa drugo do manipulacija javnosti u cilju prikrivanja stvarnih okolnosti pojedinih događaja, stvarnih aktera i njihovih bitnih političkih uzroka iz smjera razvoja zbivanja.

Manipulacija cilja na otklanjanje mogućnosti spoznaje javnosti o kauzalnom lancu pojedinih događaja pokušavajući ih prikazati kao rezultat slučajnosti, spontanosti i odsutnosti bilo kakve povezanosti s drugim događajima i utjecajem vladajućih političkih čimbenika. Tipični primjeri događaja posljednjih desetljeća pored histerije oko koronakrize, čiji se stvarni motivi i uloge politike pokušavaju pokriti o optužbama o teoriji zavjere upućene svima koji se upuste u propitivanje službene istine o njima, vojna su intervencija u Iraku od strane SAD-a, Velike Britanije i saveznika s lažnim opravdanjem o postajanju iračkog kemijskog oružja , tzv. „spontane  revolucije arapskog aproljeća“, migracijska kriza i beskrajni bliskoistočni ratovi.

Sve što je propitivalo istinitost javnosti servirane paradigme o tim zbivanjima, kao što je primjerice bilo izražavanje sumnji da Irak uistinu posjeduje kemijsko oružje ili sumnji u spontanost arapskih pobuna za trajanja „arapskog proljeća“ i moguću upletenost američkih i europskih političkih i obavještajnih struktura u njihovo pokretanje i vođenje – proglašavano je teorijom zavjere.

Opravdanje za rat

Danas se pak zna da Irak u trenutku vojne intervencije nije posjedovao kemijsko oružje niti je bio povezan s islamističkim terorističkim organizacijama, a postaje sve vidljivija i činjenica duboke upletenosti Zapada u tzv. revolucije arapskoga proljeća i ratove koje su one proizvele.

Danas se pak zna da Irak u trenutku vojne intervencije nije posjedovao kemijsko oružje niti je bio povezan s islamističkim terorističkim organizacijama, a postaje sve vidljivija i činjenica duboke upletenosti Zapada u tzv. revolucije arapskoga proljeća i ratove koje su one proizvele. Teorija zavjere o nepostojanju iračkog oružja masovnog uništenja vrlo je brzo postala umjesto teorija o zavjeri – činjenica o zavjeri.

To je bio prvi slučaj da je tzv. teorija zavjere u tako kratkom vremenu postala stvarnost i razotkrila do tada skrivenu laž. Stoga je taj slučaj prekretnica nakon kojeg je za vladajuće strukture postalo mnogo teže širiti optužbe o teorijama zavjere u cilju prikrivanja vlastitih političkih, obavještajnih i vojnih djelovanja, koje same po sebi uistinu imaju karakter zavjere.

Bezočna laž koja je dala opravdanje za vojni pohod na Irak i sve aktivnosti oko njegove pripreme pokazale su se notornom zavjerom protiv međunarodnog prava, temeljnih vrijednosti međunarodnog poretka, suverenosti Iraka i drugih članica UN-a, iračkog naroda i u konačnici cijele međunarodne zajednice. Jer, što je drugo nego zavjera  pred UN-om i međunarodnom zajednicom stvarati lažne povode za rat protiv druge države.

Pandemija Covida-19, puna nepoznanica i nepredvidljivih obrata s očitim interesnih sukobima globalnih velesila, dala je novi impuls širenju optužbi o fabriciranju teorija zavjera. Riječ je o dvosmjernom odnosu – onaj tko nešto prikriva izaziva sumnju onih koji počinju postavljati pitanja na što slijedi optužba o teoriji zavjere. Tako se krug zatvara, ništa se ne rješava, a stvarne činjenice ostaju prikrivene često godinama i desetljećima.

Spontana povijest

Moderna uporaba pojma teorije zavjere izražava staru teoriju o spontanom tijeku povijesti uz umanjivanje utjecaja odluka i odgovornosti vladajućih struktura na ono što se događa ili se događalo kroz povijest.

U spontanom tumačenju povijesti sve je pojednostavljeno i prilagođeno javnom narativu po kojem su moćnici i vladajući uvijek nečim iznenađeni i zatečeni te samo naknadno reagiraju na događaje i uglavnom za ništa nisu odgovorni.

Francuska građanska revolucija pukla je tako sama od sebe zbog nezadovoljstva naroda i njegove spontane pobune, a politički i poslovni interesi tada rastuće i sve bogatije građanske društvene strukture potpuno se zanemaruju. Teza da se narod može spontano pokrenuti bez organizatora i vodeće snage koja njime upravlja jednostavno je totalna glupost.

U pozadini francuske revolucije nije ništa drugo nego gola zavjera protiv francuske monarhije.

Prema teoriji spontanog odvijanja povijesti kao suprotnom ekstremu teoriji zavjere, i narod u carskoj Rusiji spontano se pobunio, srušio cara i nakon prijelaznih vlada doveo komuniste na vlast, a sve stoga jer je teško živio, kako je uostalom i desetljećima tvrdila komunistička ideologija.

No, prava je istina da je nezadovoljstvo naroda bilo samo potrebna poluga za manipulaciju ili bolje reći zavjeru provedenu uz pomoć stranih obavještajnih službi u prvoj fazi britanskih i francuskih, a u drugoj njemačkih.

Britanska i francuska politika rušenjem cara pokušala je izbaciti Rusiju iz dogovorene podjele plijena nakon što je postalo jasno da Njemačka gubi rat i da će se u njega uključiti američki saveznik. Ruski ratni angažman više nije bio presudan za opstanak zapadne fronte kao do tada. Rusija je naime pored Francuske i Velike Britanije bila treći potpisnik famoznog tajnog sporazuma Sykes–Picot iz 1916. o poslijeratnoj podjeli teritorija Osmanskog carstva. Njoj su po tom sporazumu trebala pripasti geopolitički važna područja crnomorskog bazena, uključujući i zapadnu obalu Bospora.

Rušenjem čvrste carske vlasti, instaliranjem slabašnih vlada Rusija ne bi mogla u velikoj poslijeratnoj podjeli svijeta i provedbi ugovora Sykes–Picot, koja je na kraju i izvršena, tako čvrsto tražiti svoje ugovorene dobitke. Cilj prve revolucije i rušenje cara podržane od strane druge dvije potpisnice Sykes–Picot sporazuma, Francuske i Velike Britanije, bila je eliminacija Rusije iz pobjedničke podjele plijena kada je bilo jasno da Njemačka i centralne sile gube rat.

Političke igre

Konačni udarac Rusiji zadala je njemačka obavještajna služba ubacivanjem Lenjina i njegovih komunista u unutarnju rusku političku igru s ciljem stvaranja revolucionarnog kaosa i onemogućavanja bilo kakvog organiziranog i učinkovitog ruskog vojnog djelovanja.

Cilj je bio izbaciti Rusiju iz rata, u čemu je Njemačka i uspjela. Njemačke službe su zapečaćenom diplomatskom vagonu u Petrograd iz emigracije dovezli Lenjina i njegovu ekipu kao tempiranu bombu. To su danas povijesno potvrđene činjenice.

Nova komunistička vlast potpisala je separatni mir s Njemačkom u Brest-Litovsku i izvela Rusiju iz rata. Moskovska „Pravda“ objavljuje 23. studenoga 1917. godine svoju vjerojatno jedinu ekskluzivu – ruski primjerak tajnog sporazuma Sykes–Picot. Moskva se odriče svega što je njime trebala dobiti. Što u svemu tome što se zbivalo ima spontanog izvan okvira standardnih zavjera?

Ništa – nikakva teorija zavjere to nakon proteka vremena ne može pokrivati nametanjem teze o slučajnosti u slijedu događaja iako se i to u posljednje vrijeme masovno pokušava činiti. Bila je riječ o čistoj zavjeri, čak štoviše o seriji višestranih zavjera.

Prema tumačenju povijesti kao nizu spontanih i slučajnih događaja, a ne organiziranih i unaprijed pripremljenih zavjera, i američki predsjednik John Kennedy ubijen je, eto, tek tako što je to palo na pamet nekakvom Lee Oswaldu, inače osobi pod punim i efektivnim nadzorom američkih sigurnosnih i obavještajnih organizacija. I, gle, nekakvim čudom, vjerojatno jedina osoba u tom trenutku u Dallasu, koja je kao bivši marinac  otišao u SSSR i tamo živio, oženio se i potom suprugu Ruskinju doveo u SAD, i koji je kao takav toga dana po sigurnosnom automatizmu trebao biti pod nadzorom, to navodno nije bio i slobodno se bez nadzora kretao. Tko bi pobogu u njega sumnjao?

Ferdinandovo ubojstvo

Tako je, po spontanom tumačenju povijesti u kojoj nema nikakvih zavjera, valjda i u Sarajevu prijestolonasljednik Ferdinand sasvim slučajno naletio na Principa i društvo koji su opet sasvim slučajno kod sebe imali pištolje i bombe dobivene od srpske vojne obavještajne službe.

Na pištoljima, gle čuda, nisu bili uklonjeni ni serijski brojevi, pa se jednostavnom provjerom u belgijskom proizvođaču FN Herstal moglo utvrditi da su prodani Srbiji. Organizatori su očito i htjeli da se odmah nesumnjivo zna tko stoji iza atentata. U Srbiji prepunoj oružja zaostalog iz Balkanskih ratova srpska služba neposredne izvršitelje oprema novim pištoljima poznatog porijekla, a mogli su da su htjeli iskoristiti kakve turske Mausere iz ratnog plijena.

Ništa od priče o spontanosti i slučajnosti  ne drži vodu. Svi veliki događaji koji su presudno obilježili povijest nakon vremenskog odmaka jasno se iskazuju kao organizirane zavjere.  Masovno stigmatiziranje logičnog promišljanja o uzrocima događaja i njihovoj međusobnoj povezanosti zapravo je velika zavjera protiv javnosti, cijelog društva i pojedinaca.

Kako bi se lakše provodila, težište se gura na neka uistinu bizarna i za politička nadmetanja nebitna tumačenja zbivanja, kao što su priče o ljudima gušterima i slično na koje se onda svjesno vežu sva ostala propitivanja službene istine i sve zajedno gura u isti koš teorija zavjera.

Tako se korištenjem i poticanjem širenja u javnosti uistinu suludih teorija o događajima kompromitira i svako ozbiljno povezivanje političkih aktera s učincima njihova djelovanja. Manipulacijom se sve pokušava svesti na zajednički nazivnik priče o ljudima gušterima, iluminatima i slično, i proglašava teorijom zavjere.

Izbjeglička kriza

Osim prikrivanja učinaka vlastitoga djelovanja, vladajuće elite pored strategije optužbi o teorijama zavjere koriste jednako snažan instrument – zaborav javnosti. Strategija zaborava također cilja na prikrivanje uzročno-posljedičnih veza između djelovanja političke elite i zbivanja koja uznemiravaju javnost.

Instrument teorije zavjere i strategija zaborava koriste se u svim slučajevima kada politička elita želi prikriti faktičku vezu između njenih odluka i događaja ili političkih procesa za koje ne želi deklarirati svoje autorstvo. Takav je slučaj i s tzv. izbjegličkom krizom i bliskoistočnim ratovima za koje se hibridnom metodologijom teorija zavjera i strategije zaborava pokušava prikriti direktna umiješanost  europskih političkih elita i, u konačnici, odgovornost.

Američka politika manje je sklona licemjernom prikrivanju učinaka svoga djelovanja, no europskoj je to uža specijalnost. Strategijom zaborava pasivizira se javno mišljenje i izbjegavanjem spominjanja određenih događaja i političkih odluka prepušta ih se brzom zaboravu.

Strategijom optuživanja o teoriji zavjere djeluje se aktivno dok događaji još traju ili u slučajevima kada strategija zaborava nije dala učinka. Kombinacijom pasivnog i aktivnog uklanjanja o spornim političkim odlukama i kidanjem njihovih veza s nastalim posljedicama učinkovito se oblikuje svijest građana i osigurava buduće nesmetano i neodgovorno nametanje neuspješnih politika.

Takvim djelovanjem uspjelo se primjerice postići da većina europskih građana uopće više ne smatra politički krug oko njemačke kancelarke Angele Merkel i vodeću politiku europskih najmoćnijih država odgovornom za migracijsku krizu i njene tragične posljedice. Nitko ne poziva na odgovornost ni čelništva vodećih industrijskih kompleksa koji su zajedno s politikom pozivali migrante i od političkih struktura zahtijevali uvoz nove radne snage.

Potpuno je jasno da se  bez organizacijske, financijske i obavještajne podrške europskih država nijedan migrant ne bi  uspio pomaknuti iz svojih matičnih boravišta. No, eto sada isti koji su organizirali masovnu migracijsku navalu na Europu predvode borbu protiv nje, a sve se tretira kao svojevrsna elementarna nepogoda i krivica nefunkcionalnih država iz kojih dolaze migranti.

Priznanje greške

Možda bi za političke elite, posebice u Europi, bilo politički isplativije ponekad priznati pogrešku nego sve objašnjavati slučajnošću i nekontroliranim zbivanjima uz korištenje strategije zaborava i teorija zavjera. Ta metodologija već je postala prozirna, posebice nakon masivnog korištenja u pandemiji Covida-19.

Toliki angažman na identifikaciji teorija zavjera i dezinformacija potiče sumnju da netko uistinu nešto veliko skriva jer  teorija zavjera nema u situaciji kada su politika i njene odluke jasne precizno definirane, transparentne i istinite.

Slučajnost i spontanost u povijesti dakako igraju ulogu, ali su ipak marginalizirani po utjecaju, a zbivanja su ipak čvrsto u rukama čovjeka. Nastavak histeričnog progona teorija zavjera o koronakrizi potiče sumnje da se nešto skriva od javnosti i umanjuje autoritet državnih institucija i međunarodnih organizacija, prije svega WHO-a. On ima potencijal nanošenja velike štete u borbi protiv pandemije Covida-19  i njezinih javnozdravstvenih i ekonomskih posljedica.

Izvor: Geopolitika.news

Foto: marilenacremaschini.it

NAJČITANIJE