19.4 C
Poreč
Ponedjeljak, 26 listopada, 2020
iVijesti banner
Naslovnica AKTUALNO Zašto publika na teniskom meču mora biti tiha?

Zašto publika na teniskom meču mora biti tiha?

Ladies and gentlemen, quiet please. Players are ready. Thank you.” Ili u prijevodu: “Dame i gospodo, tišinu molim. Igrači su spremni. Hvala.” Rečenice koje ćete često čuti na bilo kojem teniskom meču kada glavni sudac utišava publiku koja je – usporedimo li je s nekim drugim sportovima – i više nego pristojna. Zašto je tome tako? Zašto publika mora razmjenu udaraca pratiti u tišini? Duga, pomalo čudna i nadasve elitna povijest tenisa pruža odgovor i na to pitanje.

Iako je tišina nešto uobičajeno i podrazumijeva se u teniskom svijetu, treba reći da ne postoji pravilo kojim je ona naređena: pravila Wimbledona, kao najuglednijeg i najstarijeg turnira, spominju agresivna, opasna, iritirajuća i slična druga ponašanja, ali samu tišinu – ne. “Spalding Lawn Tennis Annual”, pravilnik iz 1923. godine, spominje i nepisana pravila te gledateljima sugerira da se ‘suzdrže od glasnog razgovora dok traje meč’ i ‘da ne aplaudiraju ili pokazuju emocije dok je meč u tijeku’.

Tenis je kroz povijest oduvijek bio elitni sport. Spomenuti Wimbledon bio je tek jedna od ljetnih zanimacija bogatih aristokrata, skupa u rangu veslačke utrke Oxford-Cambridge, utrke konja Epsom Derby i golfa, mjesto na kojem se okupljala elita; gdje je važno bilo vidjeti i biti viđen. Sami događaji na terenu bili su u drugom planu. Tenis nije bio namijenjen sportskim navijačima i obožavateljima, već aristokraciji i onima koji su to žarko željeli postati.

Tih prvih dana, Britanci su postavili ‘nepisana’ pravila kako bi tenis trebao izgledati: rezerviran, sofisticiran, bogat ali bez gizdavosti. Tenis je bio hobi imućnih: takvi su bili igrači, a takva je bila i publika, pripadali su istoj društvenoj klasi i nekako im nije priličilo da budu glasni i nametljivi. S vremenom je tenis postao zabava – još uvijek ne sport – i za dobrostojeće obitelji iz predgrađa s druge strane Atlantika. Ladanjski klubovi bila su mjesta na kojima su se skupljali bodovi kako biste se kvalificirali na turneje, a klubovi su imali svoja, pomalo snobovska pravila kako bi tenis trebao izgledati, tko ga smije igrati i pod kojim uvjetima.

Ukratko, moglo bi se reći da su se svim silama trudili zadržati elitizam, pa je tenis tek 1968. počeo postajati masovni sport. Za razliku od košarke (basketa), nogometa ili baseballa, za tenis je ipak potreban pravi teren, a prostor za teren najlakše se pronašao u predgrađima velikih gradova, tako da se tradicija kako je riječ o ‘elitnom’ sportu na neki način nastavila.

Gledamo li povijest sporta i društvenu klasu koja ga je prakticirala, ovo bi bili osnovni razlozi zašto je publika tiha, no postoje i drugi koje možemo navesti: igrači se moraju koncentrirati, tenis je psihički iznimno zahtjevan sport; neki kažu da igrači trebaju čuti lopticu kada se odbije od protivničkog reketa…

Nije tajna da tišina pomaže kod koncentracije i fokusa, no neki drugi sportaši jednostavno nemaju tu privilegiju (probajte zamisliti izvođenje jedanaesterca nogometu bez zvuka publike), a treba reći da na nekim teniskim turnirima, npr. Davis Cup, ima puno više buke. Tenisače naviknute na tišinu u početku buka živcira, sve dok se – kako sami kažu – na nju ne naviknu. (iV)

NAJČITANIJE